Nisam mislio da ću to ikada moći izreći ili napisati, ali Slovenci nas jedini mogu spasiti u zadnji tren. Namjera da nas malo uspore na neminovnom kraju našeg ulaska u EU, uopće mi se ne čini lošom. Ne zato što bih mogao navodno ispasti euroskeptikom, a što zapravo i jesam, nego zato što ne razumijem kako bismo istodobno mogli funkcionirati u dva vazalna odnosa – onom prema SAD-u i odjednom prema Uniji. Zato, braćo Slovenci, raspišite referendum, izađite na njega i sačuvajte cjelovitost, neovisnost i integritet SAD-a.
S druge strane ipak bi bilo lijepo biti dijelom europske obitelji naroda koja je nedavno za 60 godina mira dobila Nobelovu nagradu za mir. EU koncept i leži u tome da se zbraja ono što nam odgovara. Budući da u odboru za dodjelu Nobela nisu, primjerice, u obzir uzeli klanja od 1991. do 1995. na ovom našem području, jasno nam je poručeno da se taj naš mali rat ne računa ili se uopće i nije dogodio. Ne u EU. Ideju Europe mira nitko ne mora deklarativno podržavati, jer samo bi notorni idiot bio za onu drugu varijantu. No, meni sve ovo što se događa u Europi premalo sliči na dosezanje trajnog bezratnog stanja, a sve više dobiva obrise konačnog obračuna. U Europi vrije ispod površine, sve razine društvenih stratifikacija nalaze se u izazovno postavljenim konfrontacijama i svaka od njih može biti aktivirana u pogodnom trenutku. Kada je EU postala politički, a ne civilizacijski imperativ, ona je u tom trenutku izgubila svaki smisao proklamiranog cilja o nepostojanju opasnosti od sukoba.
Mislite li da se Europljani danas ne mogu ponovno poklati samo zato što dijele istu valutu?! Civiliziranost svakog Europljanina ponaosob preduvjet je nepostojanju rata, civilizirana politika također, ali ne i sama današnja politika. Europa i europski samo su mahnitom propagandnom akcijom mogli postati sinonimi isključive urbanosti, finoće, uljuđenosti, napretka i civiliziranosti. Ipak, iza i u ime ta dva pojma, koliko se istodobno ljepote i zločina počinilo. Gledajući tek u jednu stranu europeizma, zanemarujemo mogućnost u koje se ono može oteti.
Uostalom, i sam pojam “Europenses” uveden je u uporabu u prvoj polovici 8. stoljeća i to nakon što je Karlo Martel kod Poitiersa “spasio zapad od Islama”, kako su to zabilježili kroničari. Nakon te bitke Izidor Pacensis skovao je spomenuti neologizam kao nužan politički nadomjestak za ono što se dotad zvalo “civitas romanum”, a što su preci suvremenih Europljana, stušteni u stampedu divljih plemena, raspršili u paramparčad. Područje koje se ponosilo titularom rimskog građanstva odjednom su poharali bradonje, tražeći u križu centripetalu iz koje će, kupovanjem božanskih vjerodajnica, vući svoj politički legitimitet i ideološku okosnicu. I nisam siguran što je to i od koga Karlo Malj spasio, ni što je tada uopće postojalo od zapada i na zapadu. Jer dok je u al Andalusu cvala umjetnost, matematika, astronomija, kultura i visoka urbaniziranost, dok su tamošnji kalifi pisali poeziju, dotle se “spašeni” Zapad iz upravo razorenih rimskih gradova zatvarao u opkopljene kule, zakapao u blatnjava sela, gdje su katolički svećenici pokrštavali uz “in nomine patria et filia”, što će reći “u ime nacije i kćeri” (sada više nisam siguran da je to bilo iz neznanja latinskog), gdje se pod prijetnjom smrću trebalo zabraniti bračno združivanje između brata i sestre i gdje je Irminsul morao izgorjeti do pepela da bi Karlo Veliki, među Europljanima u nastajanju, Rimu osigurao ekskluzivu u povezanosti s nebom. Europa je tada poprimala obrise koji će uvjetovati mnoga kasnija događanja, nastajala je tonući u ono kroz što se stari semitski naziv Erab – “zemlja sumraka i tame” – počeo proročki ostvarivati.
Tako smo nastajali mi “Europenses” i samo je pitanje možemo li iz toga iščitati kuda idemo. Jer 600 godina poslije počeli smo se kurčiti s renesansom koja nije ništa drugo nego ogledalo šestogodišnjeg zatiranja pameti. Renesansa je mogla postojati isključivo ako su joj prethodili nasilje, neznanje, primitivizam, uništavanje, nepismenost, deurbanizacija, kolinje. U galgama religijskog ekskluziviteta, na laži falsificirane Konstantinove darovnice i maču franačke surovosti počela je priča o nama, o Europi kojoj s toliko muke, dodvorništva i političke jednoobraznosti nastojimo pripuzati. I sve ovo napisano ne znači da u Europu ne treba ući, samo moramo objektivno sagledati dosege super države koja bi trebala biti spas za naš civilizacijski minimalizam. Osobno, čim mi stvar postane imperativom, postane mi sumnjiva. I dok budem mogao razmišljati, ostavit ću si pravo na sumnju kao prvi preduvjet svake spoznaje. Zato vam ne mogu zaželjeti sretnu novu godinu nakon 1. siječnja jer su nas naši premudri politički vođe uvjerili da naša nova 2013. počinje 1. srpnja. Tada ću vam najiskrenije poželjeti sreću. Trebat će nam...
