Otkako je u polju, a ima tome već godina i godina, sat mu nijednom nije zazvonio. Nema za tempiranim buđenjem ni potrebe jer on jedva čeka da svane pa da može ići raditi. Sada konačno, s 56 godina na plećima, reći će da “diše” i da se “spasija”.
Brodom po svijetu, Domovinski rat u kojemu je bio od prvoga do posljednjeg dana i koji mu je “pojeo pet godina života za sekundu”, zatim mjesto općinskoga načelnika i naposljetku – motika.
– Da’ san ostavku na misto načelnika i uhvatija se polja. I spasija san se. Tu san se baš naša – pogledavajući ka svome polju smilja izgovara Denis Bučić iz Galovca nedaleko od Zadra.
To zasađeno polje u Biljanima, s kojeg se pruža pogled ka zadarskim otocima, i zove se Smilje. Tamo mu je i bilo prirodno stanište pa bolje lokacije za sadnju ove biljke nije moglo biti.
Najbolji lijek za PTSP
– Vatali smo sime po brdima i pravili svoje sadnice. Ljudi su nam se smijali, govorili da “luđaci travu sade” – govori Denisova supruga Radojka o razdoblju kad su bili prvi koji su u Zadarskoj županiji posadili smilje. Bilo je to prije pet godina, kada je otkupna cijena za kilogram bila 16 kuna.
Bučići pod smiljem imaju tri hektara zemlje i njihovih je 95.000 sadnica u Galovcu, Biljanima, Banjevcima i u Parku prirode “Vransko jezero”. Namjeravaju ga posaditi na još 15 hektara i čekaju da se raspiše natječaj za dodjelu tolikoga komada zemlje koja je najprije bila državna, a sada je općinska.
– To mi je san. Moja Amerika – govori ovaj umirovljeni časnik HV-a pokazujući nam parcelu za koju se nada da će je dobiti u najam, dodavši kako boljega lijeka od polja za PTSP nema.
Taj svoj san Denis kani ostvariti u vrijeme kada su mnogi proizvođači odustali od smilja, preoravaju ga i u zemlju stavljaju neke isplativije kulture. Naime, od vrtoglavih 27 kuna po kilogramu, kolika je u jednome trenutku bila njegova cijena, otkupna cijena smilja sada je – baš zbog prevelike količine koja se pojavila na tržištu – pala na četiri kune.
– Niti je ona cijena bila realna, niti je realna sadašnja. Al’ bez obzira na to što svi bižu, ja bi ga i dalje sadija. Doći će vrime. Samo, mislin da bi tribalo ukinit ove poticaje za poljoprivredu jer ih mnogi dižu, a ne rade ništa. Ni’ko ne kontrolira prinose. Najpoštenije bi bilo da čovik radi, proda i zaradi – kaže Denis.
Kako su u županiji bili pioniri u sadnji smilja, nisu od koga imali vidjeti kako se to radi, no Denis će reći i da je nakon pet godina “vidija da nema pojma”, iako se dobrano “odlijepio” od početne točke.
Okopavanje smilja rade ručno, dva puta godišnje. Radnike koji bi im za dobru dnevnicu pomogli Bučići ne mogu naći, a oni kojima su nudili posao kažu da je “lipša kuna u ladu nego dvi na suncu”.
Stoga se moraju osloniti na vlastite snage u koje se ubraja još i njihova kći Branislava, po struci veterinarka. Ona je na obiteljskome poljoprivrednom gospodarstvu zadužena ponajprije za papirologiju, no ustreba li ide i u polje, istina u posljednje vrijeme rjeđe, zbog sinčića Davida i bebe Tene.
Posao oko administracije Branislava će zadržati i kad se odskora odseli u Ogulin, zbog posla koji je njezin suprug ondje dobio.
Berbu smilja, koja se nekoć radila srpom i škarama, a sada šišačem na baterije, Bučići imaju dva puta godišnje – prva počinje polovinom lipnja, druga polovinom listopada.
Smilje voli kamenu zemlju
– Kad se smilje bere jednom u godini, ulje je lošije i manje ga je. Razlika je i u koje ga vrime bereš. Najbolje je u podne, kada ga sunce napuni uljem. Priče da od iljadu kila cvita dobiješ litru ulja su samo priče, jer ga može biti i manje i više. Ovisi to u kakvu ga zemlju posadiš. Smilju je bolje u kamenoj nego u debeloj zemlji – savjetuje Bučić.
– Smilje je dobro za lipotu – kaže njegova Rada.
Osim za njegu kože – bilo da je riječ o strijama, borama, aknama ili opeklinama... – ulje smilja se koristi i kod bakterijskih, gljivičnih i upalnih infekcija, ali i nesanice, hematoma, popucalih kapilara... Kilogram ulja od smilja (12 decilitara) stoji oko 800 eura. Za razliku od eteričnog ulja, koje se ne smije izravno nanositi na kožu, hidrolat ili cvjetna vodica smilja na kožu se nanosi nerazrijeđen i on vlaži kožu i smiruje upale, jača mikrocirkulaciju kod podočnjaka...
Ipak, Denisova prva ljubav bile su masline, a kako prva ljubav često ostane vječna, tako i Bučići sad imaju u ekološkoj poljoprivredi 320 stabala oblice, levantinke, lečine i istarske bjelice na četiri hektara.
Nasad je mlad, ulje proizvode za sebe te ga daruju rodbini i prijateljima, no planiraju ga staviti na tržište. Ono je ekstradjevičansko, a ove su godine, onako iz štosa, odnijeli uzorak na natjecanje “Dani maslinova ulja Galovac” i osvojili brončanu medalju.
– Moja Rada je iz radne familije i tako san i ja isprva počeja pomagat njezinu ocu oko maslina. Kad je ona od svojih dobila zemlju, posadili smo ih – govori Denis.
Nešto maslina imaju nedaleko od kuće, ostatak na Vranskome jezeru.
Vinograd debita, maraštine i pošipa posadili su na hektaru zemlje, za svoje se potrebe bave i povrtlarstvom. Kroz Mjeru 6.3.1. dobili su bespovratno 15.000 eura, za mehanizaciju. Još da im je dobiti na natječaju onih 15 hektara zemlje pa da tamo posade smilje, Radojki i Denisu Bučiću iz Galovca na kućni bi prag stigla – Amerika.
