Kako godine prolaze, suočavam se s neizbježnim priznanjem - starim. A prvi simptomi koji su mi ukazali na to, a da sam si to htio i priznati, su buka koja me sve više smeta i nedostatak želje za pojačavanjem muzike “do daske”. Prošli su dani kupovanja najvećih zvučnika i ugrađivanja subwoofera, uživanje u koncertima koji pomiču temelje dvorana i susjedova kucanja na vrata nakon što sam kupio gitaru. U svojim ranim četrdesetima, prolazim kroz novu eru, razdoblje u kojem preferiram nešto mnogo... mirnije.
Prosvjetljenje se dogodilo jedne večeri na koncertu. Svjetla su se prigušila, pozornica se osvijetlila, a prva nota inače omiljenog Les Paula odjeknula je poput zvučnog udara na moje uši. Mlađi ja bi se utopio u masu i spremno čekao “mosh pit”, ali sada? Zatekao sam se kako lagano “probijam” prema stražnjim redovima umjesto prema prvim, dok mi se u sljepoočnicama stvarao tupi puls. Nije to bila sama glazba, već glasnoća. Shvatio sam da sam od tog trenutka ja jedan od onih koji u uredu traže da se drugi stišaju.
Zveckanje u tramvaju, buka prometa općenito, čak i zujanje aparata u kuhinji - sve je počelo izgledati kao kakofonija, nemilosrdni napad na moja osjetila. Najgora je bila spoznaja da sam počeo stišavat i pojačavat filmove između akcijskih scena i dijaloga.
No u tom kaosu zvukova, otkrio sam i lijek za smirenje. Kad sam prvi put sjeo za volan hibridnog Renault Captura, nisam se mogao načuditi izostanku poznatog brujanja motora. Bilo je to kao da sam zakoračio u utočište spokoja.
Prošla su vremena širokih auspuha i visokih okretaja motora, umjesto toga sada me u autu čekaju samo nježno zujanje i tiho predenje. Nema potrebe vikati nadglasavajući zvuk motora, razgovori teku bez napora pri bilo kojoj brzini.
Ne radi se samo o odsutnosti buke, radi se o prisutnosti mira. Hibridni Captur postao mi je utočište na kotačima, utočište od nemilosrdnog napada decibela koji je pristuan u svakom aspektu modernog života. Svaki put kada ugledam bilo koji hibridni Renault na cesti sjetim se da tišina nije luksuz, već potreba za umornu dušu.
U ovom novootkrivenom poglavlju života, Renault Captur je postao moj nepokolebljivi suputnik, pouzdan partner u mojoj potrazi za mirom. Njegova tiha učinkovitost bila je dokaz moći napretka, podsjetnik da tehnologija može biti izvor utjehe, a ne samo brzina.
Dakle, nakon što sam si priznao da starim i da ne mogu izdržati vikend tempo kao nekada, evo me, zamijenio sam gromoglasne rock koncerate za nježno brujanje električnog motora. Dok krstarim ovom mirnijom stranom života, ne mogu, a da se ne nasmijem ironiji. Od klinca koji je imao najglasnije zvučnike u Cliu u kvartu do Captura hibrid koji se praktički ne čuje. Ponekad su upravo ti tihi trenuci oni koji najviše odjekuju.
Sadržaj nastao u suradnji s Renaultom.
