Usred ljeta, u “sezoni kiselih krastavaca”, svašta može postati vijest. Tako ću i ja pokušati napraviti vijest od jednoga teksta koji je nastao prije trideset i sedam godina. Naime, prije nekog vremena, zahvaljujući kolegi koji je nepresušan izvor zanimljivih i važnih informacija, do ruku mi je došao jedan članak znamenitog slovenskog i svjetskog filozofa Slavoja Žižeka. Članak nosi naslov “Kako učiniti ideološko-politički rad konkretnim (Nekoliko iskustava iz rada u osnovnim jedinicama)”. Sam naslov ne govori mnogo, niti previše iznenađuje, jer u diskurzivnom, kontradiskurzivnom i transdiskurzivnom urnebesu koji Žižek nosi sa sobom tekst s ovim naslovom mogao se pojaviti i 2013., kao i 1976. kad se pojavio. Ali zanimljive su okolnosti, a onda i sadržaj članka.
Novost je to da taj članak, zapravo, nikad i nije bio objavljen. “Objavljivanje” podrazumijeva činjenje nečega javnim, a taj članak tiskan je u publikaciji koja na naslovnici ima napomenu “samo za internu upotrebu”, što se na sljedećoj stranici dodatno precizira: “Knjiga je povjerljive prirode i prema njoj se treba odnositi u duhu propisa o zaštiti tajnosti dokumenata u Armiji”. (Zato su Žižekova “iskustva iz rada u osnovnim jedinicama” posve nepoznata među poznavateljima i štovateljima njegova djela, pa čak i među “žižekijancima”, uključujući urednički i suradnički krug časopisa “International Journal of Žižek Studies”.) Radi se o tome da se taj Žižekov članak nalazi u knjizi pod naslovom “Savjetovanje o ideološko-političkom radu i marksističkom osposobljavanju komunista i pripadnika Jugoslavenske narodne armije”, čiji su izdavači Komitet konferencije organizacije SKJ u JNA i Politička uprava SSNO, a u kojoj su doneseni “uvodno izlaganje, referati i saopćenja i cjelokupna diskusija” s rečenog savjetovanja. Organizatori savjetovanja i izdavači jamčili su najvišu razinu skupa i knjige (što se potvrđuje sudjelovanjem brojnih uvaženih teoretičara, ideologa te političkih i vojnih dužnosnika onog vremena), a objašnjenje začudne pojave Slavoja Žižeka na tom skupu i u toj knjizi treba tražiti u jednostavnoj činjenici da je on tada bio vojnik JNA. Nestandardan vojnik, sasvim sigurno, jer ne samo da se probio u ugledno društvo uglednoga simpozija, nego je zadanu problematiku promišljao iz ponešto zakrivljene perspektive.
Što Žižek piše u tom članku? Ukratko: sve najbolje! Njegovo je polazište “negativna ideologija tipa: Politiku treba prepustiti onima kojima je to posao”. Iako on kao istraživački uzorak uzima vojnike JNA, mi danas, u birokratiziranoj i partitokratskoj pseudodemokraciji, proživljavamo posljedice te ideologije u ekstremnom obliku. Ni parlamentarni izbori, ni radijske kontakt-emisije, ni građanski odgoj i obrazovanje u školama neće imati efekta dok građani, kao i oni vojnici JNA u Žižekovu osvrtu, budu “bez dublje svijesti o društveno-političkom značenju zbivanja čiji su dio”. Žižekovi zaključci o metodama konkretiziranja ideološko-političkih naputaka među vojnicima JNA su nešto što bi svaki naš političar i PR-stručnjak trebao proučiti.
Neki će raskrivati dublje slojeve ovog Žižekova teksta, pronalaziti u njemu tragove Žižekove lektire Lacana, Freuda i Hegela, možda će čak zaključiti kako su u tom Žižekovu vojničkom članku anticipirane teze iz njegova znamenitog djela “Sublimni objekt ideologije”. No, moja je namjera mnogo skromnija, da ne kažem banalnija: skrenuti pažnju na jedan ne toliko zaboravljeni koliko neotkriveni biser. I eventualno ukazati na njegovu aktualnost, jer sve što Žižek tu govori mogli bismo, uz malo truda, interpretirati u ključu današnje situacije, gdje nema više ni JNA, ni Jugoslavije, ni socijalizma, ni cijelog onog svijeta u kojemu je taj tekst nastao.
Najzanimljivijim i najvažnijim, pa i najaktualnijim čini mi se njegov pedagoški, filozofijsko-odgojni moment, upućivanje na stare i prastare probleme odgoja i obrazovanja, koji uvijek plešu na granici između slobode i prisile, a osobito deklarirane slobode i implicitne prisile. Međutim, odgoj i obrazovanje nisu samo stvar škole, kako se to obično smatra. Svi mi smo – kao ljudi, kao pripadnici različitih zajednica, kao građani – odgojitelji i odgajanici te subjekti i objekti obrazovanja. Svi mi, i kad više nismo djeca koju se odgaja i obrazuje, sudjelujemo u toj djelatnosti koja je, još od starih Grka, najuže povezana s ljudskošću, zajedništvom i politikom. No, baš zato, mogli bismo zaključiti da smo (i) danas krajnje neodgojeni i neobrazovani.
Stoga bismo se trebali zapitati ne samo kako učiniti ideološko-politički rad mislećih i djelujućih pojedinaca konkretnim, što podrazumijeva neku vrstu indoktrinacije neprosvijećenog naroda od strane prosvijećenih intelektualaca i političkih elita, nego kako učiniti konkretnima same ideje i cijelu politiku, što bi značilo konkretiziranje života svakog pojedinca i svih zajednica, koji umrtvljeni plutaju između nezadovoljstva postojećim stanjem i maglovitih predodžbi nečeg drugačijeg i boljeg.
