Splitski festival seli se s Prokurativa u zagrebački hram glazbe, u povodu svoje 55. godišnjice ta manifestacija prvi put gostuje u metropoli.
U KD Vatroslav Lisinskog nastupit će 2. ožujka Tereza Kesovija, Radojka Šverko, Meri Cetinić, Zorica Kondža, Tedi Spalato, Marijan Ban, Neno Belan, Hari Rončević, Tomislav Bralić i klapa Intrade, Ana Opačak, Đorđi Peruzović, Ivo Amulić, Damir Kedžo i drugi. Dar je to Zagrepčanima i svima kojima su u sjećanju ostale neke od najljepših pjesama poput Vicina “Pisma ćali”, Arsenove “Vraćam se”, Oliverova “Galeba”, Mišine “Proplakat će zora”, Tomine “Leute moj” ili legendarne Merine i Tedijeve “Konobe”.
“Splitski festival u Zagrebu!” u organizaciji je Večernjeg lista, a pod pokroviteljstvom Splitske banke.
– Zagreb je pun obožavatelja Splitskog festivala i red je da dođemo za 55. rođendan te poklonimo našim prijateljima u hladnom Zagrebu jednu divnu splitsku noć. Najava je to i ovoljetnog festivala – kazao je skladatelj Tomislav Mrduljaš, ujedno i direktor Splitskog festivala.
Prvi Splitski festival održan je 1960. kao glazbeno-modna revija “More-Revija-Split”. Glazbe na Prokurativama nije bilo jedino 1991., zbog rata. Tomislav Mrduljaš na Splitskom je festivalu od 1985. kada se kao autor pojavio s pjesmom “Što ako ona je tu”, a već iduće godine i kao gitarist i autor u grupi Tutti Frutti.
Ulaznice za zagrebački Splitski festival mogu se kupiti na blagajni Lisinskog ili na lisinski.hr.
Hm, nemrem verovati. Pa više od polovice izvođača je s obje, a ne s jednom nogom u grobu. Je da su svi viđeniji dalmoši u Zagrebu, ali u čemu je poanta preseljenja nekad velikog festivala sa dobrim referencama u totalno krivo okruženje, osim lakomosti prolupanih starčeka, kojima drugi prolupani starček i sinusno operirani Milan Veličanstveni daje nofčeke bedastih purgera, da slušaju šum mora u Zagrebu, jer ovako opljačkani visokim prirezom, režijama i porezima, sigurno more ne budu vidjeli više nikad u životu. Još samo da na feštu dođe bog Mate, Mišo, ili kako se već po političkoj potrebi zove onaj iz Šibenika, koji samo digne rukice, jer glasa i stasa više nema i krene atmosfera, "svi pjevaju, ja ne čujem", budući da nitko nije ponio slušni aparatić na kojem su se ispraznile baterije na državni trošak. Strašno.