Iako danas u tramvajima svi, bilo da sjede ili stoje, pilje u mobitele pa i ne primjećuju što se oko njih događa, nedavno je jedna osobita televizijska emisija imala lijep, nazovimo ga, nastavak, baš u tramvaju. Pretprošle sam nedjelje na HTV-u, naime, odgledala i epizodu “Velikana” Roberta Knjaza o svetom Leopoldu Mandiću. Priznajem, o tom našem svecu znala sam tek nekoliko općih činjenica i tu sam emisiju zapravo gledala najviše zbog Knjaza.
Zanimalo me kako će on u svom već uvriježeno “pomaknutom” stilu predstaviti jednog sveca. Naravno, i opet je to učinio maestralno, a osim života Leopolda Mandića, zbog onog što su i kako su u njemu govorili, na mene su osobit dojam kao Knjazovi sugovornici ostavili jedan stariji svećenik i gospođa blaga glasa odjevena u smeđu košulju i sako, s drvenim križićem svetog Franje oko vrata. I nekoliko dana kasnije, negdje oko 19.30, noseći poprilično tešku torbu, ušla sam u Vlaškoj u “dvanaesticu”. Koji trenutak potom osjetila sam lagani dodir po ruci i začula:
– Vidim da vam je torba teška. Hoćete sjesti ili barem torbu staviti ovdje na policu pored mene?
Pogledala sam gospođu koja mi se obratila, zahvalila i rekla da ću izdržati s torbom jer ionako brzo izlazim. No odmah sam shvatila da mi je gospođa odnekud poznata. Čim sam joj oko vrata primijetila drveni križić, sjetila sam se.
– Oprostite, jeste li vi neki dan bili u Knjazovoj emisiji o Leopoldu Mandiću? – upitala sam. U trenu se ozarivši, uzvratila je potvrdno. Pohvalila sam emisiju i njeno sudjelovanje, a ona je, istom blagošću, priznala da se, kad je bila pozvana na snimanje, pitala hoće li emisija o našem svecu imati potrebnu dubinu i širinu.
– A sve je ispalo odlično. Mnogi mi se javljaju i također izriču pohvale – dodala je za kraj tog kratkog srdačnog razgovora jer moja se stanica primakla pa sam morala izići. I da, čim dođoh kući, zabrzah ponovno pogledati emisiju kako bih doznala gospođino ime – prof. Dubravka Rovičanac.
