Premijer Zoran Milanović ima ozbiljan problem. Ekonomska doktrina njegove vlade, a čini se i on osobno, pod presnažnim je utjecajem Radimira Čačića, čovjeka koji je uvjeren da država treba biti glavni poduzetnik. Hiperaktivni Čačić sve nade za pokretanje gospodarskog rasta polaže u javne projekte kao što su obnova škola i vrtića, obnova i gradnja energetskih projekata te prometnica. U čemu je zapravo problem, pitate se, jer Čačić se zapravo kreće oprobanim stazama keynesijanske logike? E pa problem je u tome što je to zastarjela i netočna mantra. Povijest je pokazala kako su javni projekti možda u pojedinim razdobljima osiguravali gospodarski rast, ali nisu osiguravali bolji život. Hrvatski građani će kao porezni obveznici u sve Čačićeve projekte uložiti puno svog novca, ali je vrlo upitno kakve će od toga imati koristi iako službene statistike budu bilježile rast BDP-a.
Hrvatskoj treba laka, brza i jeftina državna birokracija koja će biti prijatelj poduzetnicima. Dok gledamo masakr privatnog sektora u krvavom moru krize i pokolj na tržištu rada te nestajanje srednjeg sloja, ne trebaju nam baš gladni porezni hrtovi da nas progone kao zečeve. Hrvatskoj treba hitna i radikalna decentralizacija javne potrošnje te opća pa i fizička dislokacija centralne vlasti, a ne ujedinjavanje moći u liku i djelu Radimira Čačića te njegova faraonskog Grada na Savi. Hrvatskoj treba ponizno propovijedanje kulture rada i štednje, a ne vrijeđanje ili podcjenjivanje radnika i poduzetnika. I ključno: Hrvatskoj trebaju uvjeti za bujanje tržišne, potrošačke ekonomije, a ne stvaranje agregatne potražnje kroz arbitrarne odluke HNS-ova kadra koji “zna” koliko i čega Hrvatskoj treba. SSSR se kao najbolji primjer planske ekonomije mogao dugo nositi s kapitalističkom tržišnom ekonomijom u proizvodnji atomskih bombi, tenkova ili radnih uniformi. Međutim, jednostavno nije uspijevao zadovoljiti očekivanja stanovništva, a ona su u najužoj vezi kako s najnižim potrošačkim strastima tako i s gospodarskim rastom.
Nisu Rooseveltovi javni radovi osigurali impresivan rast nakon Velike depresije. Tek kasnije osigurao ga je toliko proklinjani konzumerizam. Klima uređaji izumljeni su 1945. godine, a do 1974. već su hladili polovinu kućanstava u SAD-u. Prije toga upravo je potražnja na sličan način, tek nešto sporije, dovela perilice u pola američkih domova. Pogledaju li Milanović i Čačić malo unatrag, u doba svoje mladosti, lako će se sjetiti kojom su brzinom domove osvajali televizori u boji, videorekorderi ili PC-ovi. Čačić će se sigurno sjetiti kako je u Jugi žarko želio kupiti prave traperice ili popiti coca-colu. Baš kao i milijuni Poljaka, Čeha, istočnih Nijemaca, Mađara... Ili Rusa koji su bili spremni potrošiti cijelu plaću na hlače koje simboliziraju Zapad. Demokracija i sustav demokratski nadziranih institucija te slobodna tržišna ekonomija orijentirana potrošaču omogućili su Zapadu dramatične prednosti u snazi gospodarskog rasta u odnosu na planske ekonomije u kojima je država glavni poduzetnik. Mistična opojnost svih proizvoda i usluga suvremenog potrošačkog društva bili su pravi motor promjena i rasta, a ne nekakvi javni radovi. Ekonomiju najbolje pokreće ono što ljudi žele, a ne ono što kaže Čačić.
Milanović ne smije zaboraviti da se čudo konzumerskog društva Zapadu dogodilo zbog izrazito povoljne demografske strukture u velikim zemljama nakon Drugog svjetskog rata. Velik broj mladih obitelji gradio je svijetlu budućnost ne brinući se previše o relativno malom udjelu starih. Danas Hrvatska ima izrazito nepovoljnu demografsku strukturu. Ako ulupamo novac na javne radove, a ne u nešto što će stvarati novu vrijednost, to je samo još jedan sigurni put u grčki scenarij. Ukratko, premijer brzo treba shvatiti da samo mora biti mudar državnik, ali ne i poduzetnik. Poduzetništvo poduzetnicima! Ne Čačiću.
Temeljni defekt \'čačićizma\' je prirodna posljedica njegove poslovne karijere: gradio je isključivo objekte u sferi potrošnje - stanove, domove umirovljenika, škole... - nikada niti jedan proizvodni pogon; dakle, on ne može razmišljati drugačije, nego samo u okvirima onoga što mu je poznato... pa su i svi njegovi \'mega-projekti\' tlapnje nekoga tko bi tuđim novcem zidao \'Potemkinova sela\' i sl.