Današnji stanovnik Haaga Milan Martić počeo je herostratsku slavu još kao stanovnik Knina, kada je prvi "trenutak slave" zabilježila televizijska kamera. Kamera je zabilježila i njegov posljednji "trenutak slave"; pojavljivanje u haaškoj sudnici. U međuvremenu, dok nije orisao polukružni herostratski slavoluk između Knina i Haaga, Martića je gotovo neprestance pratilo zujanje kamera.
U zakucima zajedničkog pamćenja ostala je njegova prva televizijska slika, mučan kadar iz prijeratnog Knina u kojemu se bahati brkica kalmičke figure unosi u lice tadašnjoj novinarki TV Zagreb (Heni Erceg) "diktirajući" joj: "Reci onima svojima u Zagrebu da ovdje neće biti nikakve šahovnice, da im to poručuje inspektor Mile Martić!" Druga slika "zaleđena" u istom zajedničkom pamćenju bila je iz Bosanske Gradiške, nastala nakon Bljeska, netom nakon što su Martić i "martićevci" pobjegli iz Slavonije. Tada se Martić isprsio pred kamerom, pa još pomalo smeten porazom poraženima poručio kako su za osvetu "već bombardovali Sisak i Karlovac".
Istovremeno je hrvatskoj strani, koja je slavila, obznanio da će za odmazdu "bombardovati i Zagreb". Već se poslije te javne prijetnje moglo slutiti da si je nekadašnji jugo-milicajac i inspektor, a potom "ministar unutrašnjih poslova", "ministar odbrane" i "predsjednik" srpske kvazidržave, zapravo ispisao optužnicu. Ta bahata glupost, odnosno glupa bahatost pokazivala je da Martić nije shvatio da je bježanija pred Bljeskom početak njegova kraja i kraja tvorevine za koju je i on utvarao da je država.
A "čip" da "Krajina" može biti "srpska država" Martiću je ali ne samo njemu - ugradio šibenski psihijatar, "začinjavac" takve ideje, a potom i "duhovne pobune", čudni akademik dr. Jovan Rašković. Kao veliki manipulator, opsjednut "psihoanalitičkim teorijama" o kolektivnom karakteru naroda, Srbe je najprije proglasio "ludim narodom", a onda svojim kolektivnim seansama učinio sve da dokaže svoje iščašene teze. Cijeli je narod tretirao kao zajedničkog pacijenta, a političke vođe, koje je izmislio, pretvorio je u svoje zombije. Jedan od njih bio je i Milan Martić. Činio je što mu je rekao Rašković, a potom, kad ga je predao "Slobi", ono što mu je naredio Slobodan Milošević.
Martić, premda je imao vojnu moć, čak i svoje pretorijance "martićevce", bio je izvršitelj više volje. Njegova je moć dolazila od drugih, ali ju je zloupotrebljavao na drugima, posebno nad etnički drukčijima. Iako danas u Haagu tvrdi da je štitio "svakog Hrvata koji je ostao u Krajini", još nije poznat nijedan takav njegov štićenik!
Da je Martić slutio da će u Knin jednoga dana ipak "stići šahovnica", možda bi nekoga takvog danas mogao pozvati u Haag za svjedoka. No, Martić o tome nije mislio ni poslije Bljeska, kada se već slutio početak kraja "Krajine", a on pred kamerom ostavio dokaz za vlastitu optužnicu.
