Iako se čini da je Nobelova nagrada koju su dobili Katalin Karikó i Drew Weissman stigla prilično brzo dobivenom, statistika govori da znanstvenici na nju nisu nikada čekali dulje. Ako su je trebali dobiti, naravno. Rad mađarske znanstvenice Karikó koji je Weissman prepoznao kao ključan odvijao se 90-tih godina, dakle prije nekih 30 godina. Riječ je doista o znanstvenom dostignuću bez presedana koje je, nažalost, doživjelo svoju konkretnu primjernu tek nedavno, u vrijeme pandemije. Iako su i ta tri desetljeća puno u statistici koja govori kako treba čekati najmanje 20 godina od objavljivanja rada za koji će neki od Nobelovih odbora zaključiti da je ključan za čovječanstvo.
Više od dva desetljeća čekalo je više od polovice laureata da bi dobili svojeg Nobela. Prema jednom istraživanju prosječno vrijeme od objavljivanja rada koji dolazi u obzir za prestižnu znanstvenu nagradu gotovo se udvostručilo u posljednjih 60 godina. Za onu iz kemije čeka se u prosjeku 30 godina, najdulje od tri znanstvene kategorije, a ostale dvije su, naravno, iz ekonomije i za mir. Najkraće se čeka za fiziologiju i medicinu, 26 godina. Čekanje se kontinuirano produljuje iako je Alfred Nobel u svojoj oporuci zaveo kako se nagrada ima davati onima koji su minule godine napravili najveća postignuća za čovječanstvo. Ali to se u stvarnosti dogodilo samo nekoliko puta. U prvoj polovici 20. stoljeća normalno je bilo da dobitnici njegove nagrade budu u svojim 30-ima dok je danas to praktički nezamislivo.
VEZANI ČLANCI:
Konkretno, prema jednoj ranijoj studiji, prije 1940. godine Nobelove su nagrade dodjeljivane 20 godina nakon objave rada u samo 11 posto slučajeva u području fizike, 15 posto u području kemije te 24 posto u području fiziologije i medicine. Od 1985. godine čeka se znatno dulje. Naravno, kako se produljuje razmak između objavljenog rada i dobivanja nagrade, tako se povećava i dob znanstvenika koji dobivaju Nobelove nagrade. Pa bi se, ako se tako nastavi, to moglo protegnuti i iznad očekivane životne dobi, a nagrada se ne može dodijeliti posthumno. To se dogodilo samo jednom, 2011. godine jedan je od dobitnika Nobelove nagrade iz medicine bio Ralph Steinman koji je preminuo tri dana prije objave te bi očito bilo krajnje nepošteno da ga se izostavi.
Možda je vrijeme da se još jednom razmisli o promjeni politike da se preminulim zaslužnim znanstvenicima ne može dodijeliti Nobelova nagrada. Pa se tako dovodi u pitanje i njezina vrijednost. Jer nije jednom vjerojatno laureat preminuo prije negoli je dobio zasluženu nagradu. Taj je trend pojačan nakon 60-ih godina prošlog stoljeća. Može biti više razloga zašto se procedura dobivanja Nobelove nagrade produljila. Jedan je da je napretkom tehnologije i znanosti narastao i broj prijelomnih otkrića koja konkuriraju za Nobelovu nagradu, i to iz godine u godinu. Broj znanstvenika koji zaslužuju najvredniju znanstvenu nagradu znatno raste u skladu s time. Drugi je razlog onaj koji i sami često čujemo, a to je da se važnost nekog rada shvaća tek nekoliko desetljeća nakon što je on objavljen. Ali isto tako to može značiti da je manji broj radova koji donose stvarnu promjenu u polje znanosti iz kojeg dolaze. Pa se onda Nobelovi odbori više koncentriraju na ranije radove.
Da je sasvim moguće da je tako, dokaz je Nobelova nagrada iz kemije 2020. godine kada su nagradu dobile Jennifer Doudna sa sveučilišta California Berkeley i Emmanuelle Charpentier s Max Planckova odjela za znanost patogena u Berlinu, a dobile su je samo osam godina nakon što su imale ključnu ulogu u razvoju alata za manipulaciju genima CRISPR-Cas9. Neki znanstvenici smatraju kako su upravo Karikó i Weissman, kojima se priznaje otkriće mRNK cjepiva koja su primijenjena 13 milijardi puta tijekom pandemije na redu za dobivanje nagrade, i to se na kraju i dogodilo. Od objave rada jest prošlo dosta godina, no teško bi bilo očekivati osvajanje Nobela bez primjene njihova otkrića u pandemiji. Vremenski razmak između objave do dobitka nagrade predmet je različitih istraživanja. Nedavno je preminuo najstariji dotad živući nobelovac John Goodenough, zaslužan za napredak u razvoju baterija. Pa su se na Chemistry Worldu malo poigrali i zaključili da oni kemičari koji uspiju dobiti Nobela – žive kraće, odnosno da laureati iz fizike i medicine žive znatno dulje od njih.
No ukupno nobelovci žive dulje oko godinu dana od općeg očekivanog životnog vijeka za svako desetljeće proživljeno prije očekivanog životnog vijeka. Znači, ako je životni vijek otprilike 82 godine, a netko je Nobela dobio s 52, znači da će živjeti tri godine dulje od očekivanja, do 85. I onda je tu razlog zbog kojega kemijski laureati žive kraće od ostalih, oni u prosjeku Nobelove nagrade dobivaju kasnije. "Naša analiza pokazuje kako kemičari nobelovci imaju tek 3,95 dodatnih godina života u usporedbi s fizičarima, 6,19 godina te laureatima fiziologije i medicine, 5,9 godina", kazao je glavni autor te studije Ben Chan s Tehnološkog sveučilišta u Queenslandu u Australiji. U toj je studiji obrađivano 387 nobelovaca između 1901. i 2000., dakle cijelo stoljeće, ali ne nalazi se zbog čega bi se pojavio taj interesantni fenomen, očito je riječ tek o statističkoj vrijednosti.
No ipak, kao jedan od razloga zbog kojih se pojavljuje ta dobna razlika jest i činjenica da se nakon dobivanja tako uvažene nagrade ipak otvara mogućnost da se radi smanjenim intenzitetom ili drukčije, pa se može živjeti zdravije, a sasvim je jasno da Nobelova nagrada doprinosi i sretnijoj egzistenciji. A imate više boljeg života što nagradu ranije dobijete. "Raniji dobitnici uživat će u dobrobitima koju donosi nagrada, a one se vremenom i nakupljaju", kaže Chan. To se potvrđuje i u studiji iz 2019. godine danskog fizičara i statističara Rasmusa Bjorka s Tehničkog sveučilišta kod Kopenhagena u kojoj se zaključuje kako dobivanje tako vrijedne nagrade doista pridonosi životu s manje stresa. – Dobitnik je jednostavno zbrinut.
Nijedno sveučilište u svijetu neće otpustiti laureata, a novac za dalja istraživanja stizat će u izobilju do kraja njegove akademske karijere, kazao je Bjork koji je pronašao i još jednu statističku podudarnost koja potvrđuje raniju tezu, a to je da kemičari u najkasnijoj dobi dobivaju Nobela, s prosječnih 46,5 godina, dok u medicini i fiziologiji nagrada slijedi s 45,1 a u fizici čak s 42 godine. I onda opet, kemičari najbrže nakon objave rada dobivaju nagradu, nakon 20,8 godina, dok je u medicini to nakon 21,2, a u fizici 23,5 godina. No, ta se vrijednost znatno pomaknula, jer su znanstvenici koji su Nobela dobivali između 1901. i 1950. svoje radove objavljivali s 35,4 godine, a u kemiji opet nešto kasnije, s 38,3 godina. Ovogodišnja nagrada za kemiju otišla je za radove koji su objavljivani 80-ih i 90-ih godina.
VIDEO Pritvorena iranska aktivistica je dobitnica ovogodišnje Nobelove nagrade za mir
Znenstvenici imaju vremena cekati! Glavno da "borci za mir" i "spasitelji planete" svoje medalje i milione dobiju ekspresno!