Glumac Rade Šerbedžija gotovo četvrt stoljeća nakon Domovinskog rata glumi žrtvu. Neću sada ulaziti u duboka intimna pitanja zašto je početkom devedesetih napustio Hrvatsku i rat promatrao s pristojne udaljenosti u agresorskoj zemlji. Međutim, takvi kao Šerbedžija bili su u manjini. Velika većina hrvatskih građana svih nacionalnosti, koji su bili manje poznati i imali manje utjecajne prijatelje nego što ih je imao Šerbedžija, ostali su u svojoj zemlji. Dijelili su sa svojom zemljom i sugrađanima ratne patnje i strah, ali i želju da se odupru agresoru.
Kada se stvari gledaju iz ove naše mirnodopske perspektive, Šerbedžija u ratu nije prošao najlošije. Nije mu bilo ugodno, mijenjao se sustav i država koju je volio i podržavao, ali to su muke koje se, objektivno, daju podnijeti. Što je pad jedne ideologije i jednog sustava, koliko god Šerbedžiji u njemu, kao pripadniku crvene buržoazije, bilo dobro, u odnosu na toliko mrtvih, ranjenih i srušenih domova.
Problem nastaje u trenutku kada se Šerbedžija toliko godina nakon rata stavlja u ulogu žrtve kojoj Hrvatska nešto duguje i stalno joj nameće osjećaj krivnje. A to jednostavno nije točno. U posljednjih petnaestak godina, otkad se trijumfalno vratio na hrvatsku kulturnu i društvenu scenu, Hrvatska nije prema njemu škrtarila. Dapače, vrlo je često pretjerivala u svojoj velikodušnosti kada je riječ o financijskim potporama njegovu kazalištu Ulysses.
Kome je to Hrvatska darovala pozornicu na mondenim Brijunima koje su toliko voljeli Tito i Tuđman. Za vrijeme vlade Ivice Račana glumci su imali na raspolaganju vilu. Dolazili su probrani gosti kojima je su na usluzi stajala plovila Hrvatske vojske. Glumačka družina i ostali članovi tog čudnovatog cirkusa ljetovali su na Brijunima ni za kakve ili, u najboljem slučaju, za vrlo male pare.
Cijelu tu gozbu na kraju su u golemom postotku plaćali porezni obveznici. Takav kraljevski status, koliko se sjećam, nije imao nijedan hrvatski umjetnik. Osim toga, Šerbedžija je imenovan voditeljem novouspostavljenog studija glume u Rijeci, a tamošnja se vlast pobrinula da mu osigura pristojan stan. U međuvremenu je Hrvatska upala u recesiju, neki talentirani umjetnici su se zbog neimaštine morali iseliti ili se okrenuti propulzivnijoj djelatnosti kao što je konobarenje.
Umjesto da mirno sjedi i uživa u državnom novcu, koji je pravo malo bogatstvo za većinu umjetnika, Šerbedžija je ponovno počeo plakati u medijima kako država ne prepoznaje njegove velike umjetničke projekte. Usput se, poput razmaženog djeteta, priprijetio odlaskom ako država ne udovolji njegovim nezasitnim prohtjevima. Uopće ne dopušta da se kritički sagledava njegov rad, a posebno tijek državnog novca u privatno kazalište Ulysses.
Ne samo da o tome ne želi razgovarati nego onako svisoka vrijeđa, pa čak i prijeti. Jer izjava da ne ''čačkam mečku'' može se upravo tako shvati. Upotrebljavali su je loši komunistički milicajci i nadobudni tranzicijski gangsteri. Šerbedžija očito još nije prihvatio da se u ovih četvrt stoljeća sve oko njega promijenilo, a da je samo on ostao isti. Zatočenik komunističkog totalitarizma i političkog jugoslavenstva koji misli da je iznad zakona i svake društvene kritike. Da bi zaštitio svoje privilegirane financijske pozicije, sada se zaklinje u hrvatsku domovinu, što se često događa kada se žele izbjeći pravi odgovori. Koliko se sjećam, kada sam ''čačkao mečku'', Šerbedžiju nisam pitao za njegovo domoljublje jer je o njemu sve rekao kada je to bilo najvažnije, nego koliko je dobio i kako je trošio javni novac.
>> Šerbedžija: Ova je zemlja moja prava domovina i uvijek ću joj željeti dobro
Da, Rade se stvarno proslavio u Americi i Europi po bezbrojnim sitnim sporednim ulogama. Nikad glavne! Nikad značajnije! Ili je ruski mafijaš i neki potrčko, ili je tamanitelj mladih gorila, ili je stari zavodnik maloljetnica. Rijetko kad je dobio pristojnu ulogu. A u Hrvatskoj prije rata gotovo da nije bilo filma ni serije gdje nije kolo vodio. Jasno, da mu to sada fali jer nema previše svojih poklonika u Hrvatskoj. Osim (jugo)nostalgičara! O njegovim pjesmuljcima i o njemu kao "šansonjeru" nema smisla trošiti riječi. Dosadno i stereotipno do zla boga! Tip uopće nema sluha! Tako je to kad se želi biti umjetnik na svim područjima. Izgubi se pregled na svime. Postoji krasna švapska poslovica koja glasi "Schuster, bleib bei deiner Leiste!" Toga bi se oronuli Rade trebao držati i povući se posve u osamu i tišinu! Dok a se ne zaboravi....