Odvjetnica Vesna Alaburić vrsna je poznavateljica kaznenog prava, odredbi međunarodnog prava koje naše pravosuđe izravno primjenjuje, kao i pravnih standarda EU kojima smo morali prilagoditi svoj pravni poredak. Pitali smo je za prve reakcije nakon odluke Vrhovnog suda da udovolji njemačkom zahtjevu za izručenje Josipa Perkovića.
Je li Zakon o suradnji u kaznenopravnim stvarima sa zemljama članicama EU koji definira i uhidbeni nalog dovoljno jasan s obzirom na nevjerojatan broj tumačenja u slučaju Perković?
Budući da sudovi, sveučilišni profesori, odvjetnici, analitičari i komentatori različito tumače odredbe o važnosti i utjecaju zastare kaznenog progona na mogućnost odbijanja europskog uhidbenog naloga, očigledno je da Zakon nije jasan. Zato je važno dobro poznavati i Okvirnu odluku Vijeća EU o Europskom uhidbenom nalogu, razloge i način nastanka pojedinih odredbi, kao i komentare europskih stručnjaka kaznenog prava.
Za ubojstvo, te neka druga kaznena djela, u postupku izručenja nema provjere dvostruke kažnjivosti, a Vrhovni sud smatra da time nema ni provjere zastare koja je nastupila kod Perkovića. Koji je smisao takvog propisa?
Članice EU utvrdile su listu kaznenih djela koje smatraju najtežima i dogovorile pravosudnu suradnju primjenom načela uzajamnog priznanja i povjerenja, po kojem je uloga zemlje izručenja ograničena na praktičnu i administrativnu pomoć. To među ostalim znači da se za ta djela odustalo od provjere dvostruke kažnjivosti, što se kod tradicionalnog izručenja obvezno utvrđivalo. Zemlje članice EU dogovorile su, dakle, da će priznati akte zemlje članice čak i kad ti akti nisu suglasni s pravom vlastite zemlje. To, međutim, ne znači da isključenje provjere dvostruke kažnjivosti automatski dovodi do izručenja ako se radi o kaznenom djelu s liste za koju se ne ispituje dvostruka kažnjivost.
Članak 4. Okvirne odluke Vijeća EU o Europskom uhidbenom nalogu utvrđuje razloge zbog kojih europski uhidbeni nalog ne mora izvršiti, a pojedine odredbe toga članka odnose se i na kaznena djela s liste. Na primjer, odredbe stavka 7. toga članka dopuštaju mogućnost da se odbije izručenje ako se nalog odnosi na radnje koje po kaznenom pravu zemlje izručenja nisu kaznena djela, a u cijelosti su ili djelomice počinjena na teritoriju zemlje izručenja. Ova odredba, koja predstavlja implementaciju principa teritorijalnosti, prihvaćena je na prijedlog Nizozemske i Belgije, u kojima su abortus i eutanazija dopušteni, ali su kažnjivi po pravu nekih zemalja članica EU i mogu se podvesti pod pojam ubojstva, što je kazneno djelo s liste. U istom članku Okvirne odluke kao mogući razlog neizručenja spominje se i zastara kaznenog progona.
Zadaća Vrhovnog suda je i ujednačavanje sudske prakse. Je li trebao, s obzirom na razna pravna stajališta, sazvati Opću sjednicu Kaznenog odjela i zauzeti pravno stajalište?
Ne postoji divergentna sudska praksa koju bi trebalo ujednačavati, ali ne sumnjam da će Kazneni odjel Vrhovnog suda iskoristiti mogućnost da razmotri i to pravno pitanje u trenutku kad se utvrdi spornim. Napominjem da za sud ne mora biti sporno ono što javnost takvim doživljava.
Bismo li drugačije raspravljali o izručenju i tome je li mu zastara zapreka da se radi o nekom drugom slučaju, a ne o Perkoviću?
Rasprava bi u svim svojim pravnim aspektima bila potpuno identična, ali to javnosti vjerojatno ne bi bilo poznato.
Je li, po vašem mišljenju, pravosuđe u slučaju Perković ostavilo dojam potpune nepristranosti, ili vam se čini da je i ono podleglo političkim strastima i histeriji?
Nemam dvojbe da su za sudove bila odlučujuća isključivo pravna pitanja i da je središnja tema bilo pitanje utječe li nastup zastare na izručenje ako se radi o kaznenim djelima s liste.
>>'Građanima se oduzima sloboda nezakonitim rješenjem Vrhovnog i Županijskog suda'
>>Perković će Njemačkoj biti predan na zagrebačkom aerodromu
Hoće li na ispraćaju Perkovića biti prisutni Monti Pajton & Yusipović ???