Sada, na koncu godine, kada se budu završavale različite ankete, kao jedan od najdogađaja godine sigurno će biti uvršten i početak hrvatskih pregovora s EU. Ni u jednoj političnijoj anketi ta ocjena zasigurno neće biti preskočena. No, anketa što su je pokrenuli kompjutorski pismeni možda će ipak ostati u nekom prikrajku. U toj je anketi o identitetu Hrvatske malne 70 posto "kompjutoraša" reklo da ga Hrvatska nema. Znači li takvo viđenje nešto u zemlji koja se sprema za EU? Ako tih 70 posto nešto znači, onda se Hrvatska sprema na put bez popudbine o samoj sebi!
Kompjutorsku pismenost ne treba apsolutizirati, ali niti relativizirati. Ima kompjutorski iznimno pismenih, a da su zapravo jezično, a pogotovo politički, gotovo nepismeni. No, u internetsko vrijeme ignorirati mišljenje nekoga tko je prerastao kulturu prela i sijela, deseterca i usmene predaje, nije ni umjesno ni probitačno. Ako toliki broj ljudi koji "surfaju svijetom" misli da Hrvatska u svijet odlazi s manjkom samosvijesti o tome tko je i što je, onda to nije nevažno.
Jer, uza sve poštovanje njihova rada, ovdje nije riječ o onima koji po stoljetnom memorijskom obrascu oru svoje njive ili ribare "uz sviću", nego o internet-ljudima koji misle da Hrvatska kani "u Europu" bez dovoljno znanja tko je, što je i što bi. Pretpostaviti je da je među tih 70 posto elektronički pismenih riječ o intelektualno i nacionalno razložnim osporavateljima potirućeg globalizma, a ne o ogorčenim "žrtvama kapitalističkog liberalizma", čijim su najglasnijim zagovornicima postali predsjednik Mesić i kardinal Bozanić.
Po čemu Hrvatska prepoznaje samu sebe, očekujući da će je po istome prepoznavati Europa i svijet? Osim kockica povijesnoga grba, nešto uspješnih sportaša i prospekata Jadrana, sve je ostalo uglavnom "folklor".
Ali ni on dovoljno osviješten, pa se i nejasne slike o toj identitetskoj sastavnici nižu od slavonskog kulena, preko klapskog pjevanja do istarskog goniča. Da neka zemlja ima samo Dubrovnik i da se to svijetu marketinga utisne u podsvijest, već bi to bilo dovoljno da preko njega globalizirani svijet prepozna i Hrvatsku. No ako je naša marketinška strategija prema svijetu često lišena dubinske psihologije, te psihologije nisu lišeni uplivi iz svijeta na nas.
Posrijedi su sofisticirane inačice "pranja mozgova", moderne tehnike za identitetsko ispiranje. U tom manipuliranju zajedničkim mozgom na djelu su orwellovski postulati da onaj tko kontrolira prošlost, kontrolira ne samo sadašnjost nego određuje i budućnost. S "prevrednovanjem prošlosti" već smo suočeni, pa se zajednička povijest "Zapadnog Balkana" već piše i prelijeva u sadašnjost, a nakon zatvaranja Haaga mogla bi i u budućnost.
Svijet suvremenosti preferira bezličnost. I pojedinačna i zajednička samosvijest vide se kao spačka "slobodnom protoku roba i kapitala". Liberalni kapitalizam protiv kojega su se nenadano udružili Mesić i Bozanić drobi identitete. No neće Hrvatsku od toga spasiti ni predsjednik ni kardinal, ako se ona odrekne same sebe, ako ne pronađe zagubljene identitetske kockice, ako sama povjeruje da je nemoćna i bezlična, ako se prepusti "peglanju".
Ne moraju mali narodi nestati u globalnom svijetu makar takve namjere i postojale ako znaju odakle dolaze i kamo idu. Liberalizam ne voli "otpor materijala", ali ga poštuje. Odrekne li ga se Hrvatska tko će je cijeniti?
