Branko Lazarević bivši je policajac i šef ekipe za očevide Policijske uprave zagrebačke, a u svojoj je policijskoj karijeri prošao mnoge teške slučajeve. Jednog se prisjeća za RTL, i to onog od 19. svibnja 1993. godine.
Naime, to jutro zaprimio je dojavu o ubojstvu supružnika Knežević, Danice i Strahinja, na području Samobora, u Brezju.
"Nogom sam lagano odgurnuo pritvorena kućna vrata, ušao u hodnik i zastao. U zraku je lebdio neki tup miris, miris ustajale ljudske krvi i smrti kojega sam toliko puta osjetio. i sada sam ga prepoznao, ali nikada ga do kraja nisam uspio opisati. Na sreću, kroz otvorena vrata dopirao je vjetrić, koji je koliko toliko osvježavao kuću punu smrti", prisjeća se Lazarević za RTL i dodaje da je odmah pored zida bila naslonjena poveća sjekira. Supružnike je pronašao na bračnom krevetu u pidžamama s prokrvavljenim glavama i jednom velikom ranom na objema glavama.
Jastuci i posteljina bili su obilno natopljeni zgrušanom krvlju. Krvi je bilo posvuda... po zidovima, stropu pa i na regalu. Po pravilima struke, trebalo je pregledati cijelu kuću. U drugoj spavaćoj sobi ispod gomile robe izbačene iz ormara pronašao je i drugo tijelo, tijelo majke Natalije koja je zadavljena svilenom maramom.
"Kada sam je okrenuo na leđa, ugledao sam joj lice. Bilo je modro, očni kapci su bili otvoreni. Brecnuo sam se. Učinilo mi se kao da su nam se pogledi sreli, kao da me je ošinula pogledom i ukorila zašto sam prekasno stigao, i postidio sam se…", ispričao je. No ono što je još u sobi pronašao još ga je više sablaznilo. Naime, u sobi je opazio i dječiju kolijevku.
"U kolijevci je beživotno ležala Ivona, rođena godinu dana ranije. Ručice su bile uz tijelo, šake polustisnute, kao da se spremala oduprijeti ubojici ali nije mogla. Na prsima joj je odjeća bila zakrvavljena tragovima probadanja nožem. Podigao sam beživotno tijelo, stisnuo zube i pokušao odglumiti profesionalca, ali nije išlo, osjetio sam da su mi se oči navlažile. Pažljivo sam, kao da Ivona spava, položio tijelo na krevet. Trudio sam se da ju ne "probudim". Tješio sam samoga sebe: 'Možda nije ni osjetila što se s njom događa, možda je umrla odmah, od prvoga proboda'. Pogledao sam i dno kolijevke, bila su tu tri oštećenja od uboda nožem i pomislio sam: 'Toliko je snažno ubadao da je istovremeno probio i tijelo i dno kolijevke'", kazao je. Kasnije su doznali da je za gnjusno krvoproliće kriv Ivica Štefanović, koji je s Natalijom živio u izvanbračnoj vezi. Policajci su odmah Ivicu doveli u policijsku postaju.
"Svađali smo se i morao sam otići. Radila je u salonu za masažu. S time se nikada nisam mogao složiti. Sinoć, na kraju radnog vremena, pričekao sam je pred salonom i krenuli smo kući zajedno. Ušli smo u dvorište i ponovno sam je počeo nagovarati da tamo ne radi, ali me nije htjela poslušati. Najednom sam je zgrabio za vrat i počeo je daviti maramom koju je imala oko vrata. Stezao sam sve jače i jače dok se nije umirila. Iz šupe sam uzeo sjekiru i oprezno ušao u sobu njezinih roditelja. Svakoga sam po jedanput oštricom udario točno po sredini lubanje. Bilo je oko ponoći kada sam ušao u sobu gdje je spavala kći. Uzeo sam je iz kolijevke, legao na kauč i stavio je sebi na prsa. Na trenutak se probudila, ali je opet zaspala. Razmišljao sam da li da i nju ubijem, ili da je ostavim živu. Pred svitanje, došao sam do zaključka da je najbolje da i nju ubijem jer majku, djeda i baku sada već nema, ja ću ionako u zatvor, a njoj je bolje da je mrtva nego da je stave u neki dom za nezbrinutu djecu. Vratio sam je u kolijevku, uzeo nož i nekoliko puta snažno zamahnuo, nije ispustila ni glasa", ispričao je Ivica mirno policiji, koji je osuđen na dugogodišnju kaznu zatvora, no kasnije se objesio u svojoj zatvorskoj ćeliji.
Masu takvih zločina počinili su titovi partizani i još gore partizanke kada su iz šuma i gora došli u Zagreb kao osloboditelji. Sramota je i naš grijeh da se o tim masovnim zločinima nakon rata ni danas ne smije pisati, zabranjeno.