I četrnaest godina pošto su ga gotovo ubili o Vukovaru se uglavnom može govoriti emocionalno. Od prijeratna panonskoga grada koji živi svojim opuštenim ravničarskim ritmom, postao je mjestom na kojem se branila Hrvatska. Kad su u srijemsku ravnicu počeli pristizati tenkovi posipani cvijećem, i jugo-oficiri, i oni koji su tenkove ispraćali cvijećem, bili su uvjereni da će "sve biti brzo gotovo". Ni branitelji u tenisicama voljni braniti grad nisu slutili da će baš Vukovar postati simbolom hrvatskog otpora, Hrvatska u malom. U vukovarsku obranu združilo se "sve što je disalo hrvatski". S ushitom i strepnjom slušalo se vijesti iz Vukovara. S Vukovarom se nadala, strepila i patila cijela Hrvatska. I upamtila glas Siniše Glavaševića, koji turobno priopćava svakodnevne vukovarske bilance užasa. Prkos, hrabrost i ratničko umijeće koje su pokazali branitelji Vukovara bili su izravan udar na taštinu generala uvjerenih da će njihove "čelične nemani" Vukovar pregaziti za jedan dan. Bez tog sumanuta samoljublja jugo-generala, njihove žudnje za destrukcijom i želje za osvetom es-em-be hordi, Vukovar se jednostavno moglo zaobići. Bilo bi to vojno i geostrateški logično. Ali neočekivan vukovarski otpor i patriotizam koji ga je pratio pobudili su njihovu dodatnu okrutnost i mržnju.
U ideji zatiranja Vukovara i "njegovih ustaša" slagali su se i velikosrpski političari i Generalštab JNA, i uniformirani koji su opsjedali grad, jednako kao i oni kojima je zapovijedao osion i napuhan major JNA, Veselin Šljivančanin, i četnički dobrovoljci Vuka Draškovića i Vojislava Šešelja te domaći "teritorijalci". Svi su bili voljni ratovati za novu Jugoslaviju, odnosno Veliku Srbiju. Pomiješanost crvenih petokraka i četničkih kokardi na položajima oko Vukovara svjedočila je i o njihovoj jedinstvenoj žudnji za osvetom i o ideološkom srastanju vojnog marksizma i čaršijskog fašizma. Destruktivnost i nekrofiliju ideološki sraslih napadačkih hordi Vukovarci su doživljavali svakodnevno.
No njihov je mahnit vrhunac bio kada je izranjavani grad pao, a osvetnici ispod crnog barjaka s mrtvačkom glavom kanibalski slavili, pjevajući: "Druže Slobo, šalji nam salate / bit će mesa, klat ćemo Hrvate". Pa su jedni i odvedeni na Ovčaru i poklani, drugi završili u vojvođanskim logorima, a treći protjerani da bi grad postao "etnički čist". Tada je svakome osim "međunarodnim čimbenicima" bilo jasno da Beograd nije počeo rat ni zbog komunizma ni zbog jugoslavenstva, nego radi stvaranja etnički jednorodne srpske države.
Pad Vukovara nije prouzročio samo novi i opći hrvatski nespokoj. On je stvorio i nove hrvatske sumnje, diobe i dešperacije. KOS je pad Vukovara iskoristio za svoju propagandu, pa se "za izdaju" osumnjičilo čak i legendarnog vukovarskog zapovjednika Milu Dedakovića Jastreba, a politički vrh s predsjednikom Tuđmanom sumnjičilo da "nisu htjeli braniti Vukovar", da su ga "prodali za hrvatsko priznanje". Vukovarska je epopeja od pojedinačne more i tragedije njegovih prognanih stanovnika, zbog te propagande, postala još osjetljivijom unutarnjom nacionalnom ranom. I o tim vukovarskim ranama i o slavi njegovih ratnika ostalo je zapravo malo. Osim sjećanja i "modrica na duši", samo nešto angažiranog rocka, nešto tamburica, transparenti s Vukovarom kao dijelom navijačke rodoljubne ikonografije..., i to je gotovo sve.
No ostat će povijesna činjenica da je Vukovar prije četrnaest godina bio hrvatski grudobran bez čijega otpora ne bi bilo ni Hrvatske. Zbog toga je herojstva Vukovar postao mitskim mjestom, legendarnim gradom koji će u zajedničkom nacionalnom pamćenju ostati kao novi Siget.
