I ove su godine katolički svećenici i bogoslovi, mladi vjernici i vjernice krenuli na raspojasani festival elektroničke glazbe Ultra u Splitu, kako bi na posve neuobičajenom mjestu i u neuobičajeno vrijeme naviještali svoju vjeru, ali ne kao želju za nametanjem vlastita uvjerenja nekome drugome, nego kroz iskrenu i dobrohotnu otvorenost otvarajući vrata u Božje ime kucajući na vrata u nečijem životu.
Budući da Ultru prati glas o posvemašnjoj razularenosti, od konzumiranja droga i alkohola i obavljanja nužde gdje god se stigne (što najzornije briše granicu između čovjeka i životinje), bilo je šokantno kada su se prije nekoliko godina stvorili evangelizatorski timovi koji su tim mladim ljudima krenuli ususret. Zašto?
Pa ponajprije zbog stereotipne slike da je crkveni prostor omeđen isključivo “sakristijskim granicama”, skučen i zatvoren hermetičnim stavovima o ljudskom životu i njegovoj budućnosti. No, evangelizatori na Ultri pokazali su posve drukčije lice Crkve. To je ona slika Crkve o kojoj je još na konklavama za izbor pape 2013. govorio u svome kratkom govoru kardinal Bergoglio, rekavši kako postoje dvije slike Crkve:
“Jedna je Crkva objave, koja izlazi iz sebe, koja riječ Božju prima sa strahopoštovanjem i vjerno je objavljuje. I druga je mondena Crkva, koja živi u sebi, od sebe i za sebe. To mora baciti svjetlo na moguće promjene i reforme koje su potrebne za spas duša. Kako bi proširila vjeru, Crkva mora učiniti ono za što je i pozvana da čini. Izaći na granice, ne samo geografski, nego i na granice ljudske egzistencije, one misterija grijeha, one boli, one nepravde, one ignorancije, one nedostatka religiozne prakse, one misli i svekolike bijede. Ali Crkva to ne samo da ne čini nego još i gore od toga: ona je opčinjena samom sobom i takva egocentrična Crkva polaže pravo na Isusa samo za sebe i ne dopušta mu izaći van. To je bolesno i sve zlo koje se dogodilo u crkvenim institucijama ima svoje korijenje upravo u toj samodostatnosti i teološkom narcizmu”. Te su Bergogliove riječi zacijelo dirnule srca većine kardinala, koji su ga tada izabrali za papu Franju, a slika njegova pontifikata upravo se ogleda u ovakvim pothvatima kao što je evangelizacija na Ultri, gdje Crkva izlazi iz svojih granica, dopušta da se milost prelije preko njezinih rubova i npr. na simbolički način dijeli vodu ožednjelim partijanerima u duhu Kristovih riječi s križa “Žedan sam!”, dok im drugi prodaju bočicu vode po 35 kuna.
I upravo ta voda s Ultre u sebi sažima u sebi simboliku današnjeg vremena, što potvrđuju i mladi evangelizatori svjedočeći kako su njihove riječi upućene partijanerima bile poput one evanđeoske žive vode, koja je snažno prodirala do njihovih srca, potresajući mnoge duše i nagoneći suze na oči. Zanimljivo je i to što su neki od evangelizatora prije nekoliko godina bili partijaneri i upravo im je “voda s Ultre” ugasila egzistencijalnu žeđ. A toga nikada ne bi bilo da Crkva nije pokazala, kako papa Franjo veli, ono svoje pravo lice.
Nakon 2 čitanja ne mogu dokučiti šta je pisac htio reći