Za kriptološku sagu o letećim reptilima potrebno se uputiti
u središnju Afriku. Putujući 1923. kroz sjevernu Rodeziju
(danas Zambiju), Frank H. Melland skupio je od domorodaca regije
legende o čudnim letećim stvorenjima koje su zvali kongamato.
Ti agresivni leteći reptili navodno žive u močvarama Jiundu u okrugu
Mwinilunga u zapadnoj Zambiji, pokraj granice Konga i Angole, a imaju
reputaciju da prevrću čamce (kongamato znači “onaj koji
salijeće barke”). Domoroci, kojima su ta stvorenja povremeno
stvarala probleme, rekli su da su ona bez perja, glatke kože, da imaju
kljun pun zubi, raspon krila od 1,3 do 2 metra te da su crvene boje.
Opisivali su ih kao “guštere s krilima poput
šišmiša”. Kad im je pokazao
ilustraciju pterosaura, izvijestio je Melland, “svi prisutni
domoroci smjesta i bez oklijevanja pokazali su na nju i identificirali
je kao kongamata”. Melland je o kongamatu pisao u knjizi
“In Witchbound Africa” (1923).
Crni 'voćni
šišmiš’
Najuzbudljiviji izvještaj o mogućim živim pterosaurima ne
dolazi od domorodaca, već od bijelih istraživača koji su radili za
Britanski muzej. Godine 1932./33. ekspedicija Percyja Sladena krenula
je u zapadnu Afriku. Na čelu tima bio je Ivan T. Sanderson, poznati
zoolog i pisac. Dok su bili u planinama Assumbo u Kamerunu napravili su
logor u šumovitoj dolini pokraj strme obale rijeke. Lovili
su kraj rijeke kad je Sanderson upucao velikog
šišmiša koji se hrani voćem.
Pao je u vodu i dok je Sanderson oprezno krenuo kroz brzu struju po
njega, izgubio je ravnotežu i pao. Dižući se, začuo je krik upozorenja
svoga pratioca. Bacio se pod vodu jer se prema njemu, tek
nešto više od metar iznad vode kretao crni stvor
veličine sokola. Stigao je baciti kratak pogled na njegovo lice. Donja
čeljust zvijeri bila je otvorena i u njoj je bio polukrug
šiljatih bijelih zubi koji su međusobno bili razmaknuti za
njihovu vlastitu širinu.
Kad je izronio, “to” je otišlo, a njegov
pratitelj George praznio je drugu cijev oružja za stvorom. Odlučili su
se vratiti u logor jer se spuštao mrak, ali odjednom su opet
spazili stvora koji se naglo rušio prema rijeci klepećući
zubima, a zrak je piskao prianjajući uz velika, crna, krila.
Puške su im bile prazne, a neman je jurila ravno na Georgea.
On se nekako sagnuo, a životinja se vinula u visinu i još
jednom ju je progutala noć.
Sanderson i George u logoru su upitali domoroce znaju li što
o tom stvorenju. Sanderson je raširio ruke i upitao ih koja
je vrsta šišmiša toliko velika i posve
crna. Odgovor je glasio: “Olitiau!”. Upitali su
Sandersona gdje je vidio stvorenje, i on je pokazao na rijeku. Domoroci
su užasnuti pobjegli u drugom smjeru, uzevši sa sobom samo
puške i ostavivši sve vrijednosti. Sanderson,
visoko obrazovan i međunarodno priznati zoolog, jasno je rekao da nije
uspio prepoznati tu životinju.
Voćni šišmiši su smećkaste ili
žućkaste boje. Sanderson je izjavio da je stvorenje bilo crno te ga je
opisao kao šišmiša, a pterosauri su
šišmišoliki. Smatrao je da je riječ o
iznimno velikoj podvrsti afričkog
šišmiša (Hypsignathus monstrosus),
prilično ružne vrste voćnog šišmiša. U
to se, međutim, nije uklapao razmještaj zuba, koji je imao
reptilski izgled, a ne kao kod sisavaca. Stoga su mnogi kriptozoolozi
mislili da je riječ o preživjelom pterosauru.
Kraj letećih
guštera?
Godine 1956. se u Zambiji uz rijeku Luapula inženjer J. P. F. Brown
prilikom vožnje u Salisbury nakon posjeta Kasengi u Zairu zaustavio na
lokaciji zvanoj Fort Rosebery, zapadno od jezera Bangweulu, kako bi se
odmorio. Bilo je oko šest sati popodne kada je spazio dva
leteća stvora kako lete polako i tiho točno iznad njegove glave.
Zbunjen, primijetio je da izgledaju pretpovijesno. Raspon krila
procijenio je na 1-1,2 metra, rekao je da su imali dugačak i tanak rep
te usku glavu koju je usporedio s izduženom psećom njuškom.
Jedan od njih otvorio je usta u kojima je spazio mnogo
šiljatih zuba. Procijenio je da im je duljina od repa do
kljuna bila oko 130 cm.
Nakon njegova izvještaja i bračni par Gregor prijavio je
viđenje 80 cm dugih letećih guštera u južnoj Rodeziji, a dr.
J. Blake-Thompson izvijestio je da su domoroci plemena Awemba pričali o
velikim letećim stvorovima koji podsjećaju na štakore, a
napadaju ljude te žive u špiljama pokraj izvora velike
rijeke Zambezi. Godine 1957. u bolnicu u Fort Rosebery (isto mjesto
gdje je J. P. F. Brown prijavio viđenje čudnog letećeg stvora godinu
dana ranije) došao je pacijent s ranama na grudima.
Domorodac je doktoru ispričao da ga je napala velika ptica u močvarama
Bangweulu. Zamoljen da je nacrta, domorodac je nacrtao stvorenje nalik
pterosauru.
Ubrzo nakon tih događaja, dolina Zambezi potopljena je zbog potreba
hidroelektričnog projekta. Dopisnik Daily Telegrapha Ian Colvin je za
potapanja doline snimio kontroverznu fotografiju stvora nalik
pterosauru. Ako je tamo do tada i živjela kolonija pterosaura, to je
bio njezin kraj. Ništa neobično u svijetu u kojemu svakoga
dana čovjekovim intervencijama izumre stotinjak životinjskih vrsta.
Opasnost iz zraka
Godine 1925. britanski izdavač novina Ward Price, koji je bio ni više ni manje nego budući vojvoda od Windsora, u južnoj Rodeziji (danas Zimbabve) doznao je da je jednog stanovnika toga područja u močvari napalo jedno od tih letećih čudovišta. I ovaj put domoroci su ga identificirali kao pterosaura. A. Blayney Percival je 1928. izvijestio kako je našao niz čudnih tragova za koje su domoroci Kitui Wakama tvrdili da ih je ostavilo noćno stvorenje koje je doletjelo s planine Kenije. Pukovnik Charles R. Pitman je 1942. izvijestio o pričama o letećem čudovištu (po opisima domorodaca – veliko stvorenje nalik šišmišu i ptici) koje živi u sjevernoj Rodeziji (sada Zambija), u gustome močvarnom području na granici Angole i Zaira. Viđeni su i tragovi životinje prema kojima je bilo jasno da ima dugi rep koji se vuče po tlu. Ovi izvještaji nisu bili ograničeni na Zambiju, već su stizali i s planina Kilimandžaro i Kenija.
