Lako je biti desničar. Vodeći akteri desne orijentacije prvo su dijagnosticirali uzrok prema njima najopasnije patologije hrvatskoga društva: riječ je o održanju pa i malignom povećanju (ostataka) totalitarizama iz 20. stoljeća u našoj politici i javnosti. Potom su odlučili da bolesti komunizma i fašizma/nacizma riješe jednom jedinom terapijom: redovitim uzimanjem crno-crvene političke pilule. Sadrži pojednostavljenu poruku kako se od svih političkih aktera jedino oni dosljedno i odlučno protive tim totalitarizmima, među kojima – drže oni – nema razlika. Nepotrebno je napominjati da takvo liječenje mora biti obavezno za sve građane.
Navedeni lijek hrvatski desničari nisu prvi izumili: to su učinili njima bliski politički farmaceuti iz Rusije, Francuske, Poljske... Našijenci, čini se, ipak u nečemu prednjače: po intenzivnoj i koordiniranoj primjeni jednoobrazne terapije antitotalitarizma u javnosti. U tu se primjenu nadasve spremno uključuju, posebno od kada su HDZ i partneri došli nadomak vlasti i popeli se na nju, mnogi istaknuti akteri desne scene. Pritom imaju velike ambicije: sasvim izliječiti idejne bolesti ne samo našega doba nego i minuloga; redizajnirati odnos naroda prema njegovoj povijesti, a time i spram političke sadašnjosti i budućnosti; pod svojim vodstvom vrijednosno i kulturno homogenizirati društvo. Takvo političko i kulturno liječenje, međutim, izaziva nuspojave. Odmah su se pojavile kod lijevo i liberalno orijentiranih aktera te aktivista civilnoga društva, koji imaju stubokom drugačije poglede na žarište rečene bolesti i smatraju opisanu terapiju pogubnom za zajednicu. U mnogo čemu opravdana upozorenja da nova vlast totalitarističkim manirom narušava građanske i medijske slobode te potire demokraciju pokadšto imaju nenamjeravanu posljedicu – dodatno povećavaju spiralu političkih sukoba kod naroda koji se ne uspijeva istrgnuti iz željeznog zagrljaja ideologije i povijesti.
Diskurs izjednačujućega antitotalitarizma vodeći desničari u Hrvatskoj u posljednjem razdoblju provode na više načina i u različitim prilikama. Najčešće u govorima lidera na skupovima: „Mi u 20. stoljeću nemamo nikakvo političko sidrište, mirnu luku za koju ćemo zavezati naš mali povijesni, nacionalni brod. To ne može biti ni Ante Pavelić, ni Josip Broz Tito, ni itko tko predstavlja bilo koji oblik totalitarizma“ (Tomislav Karamarko, obilježavanje 25. godišnjice Mladeži HDZ-a 3. listopada 2015.). Uz ostalo, taj se diskurs izražava u različitim „ratovima priopćenjima“, primjerice između Udruge antifašista i antifašističkih boraca Splita (koja je izrazila ogorčenje zbog još jednoga razbijanja spomen-ploče Prvom splitskom partizanskom odredu 24. ožujka u četvrti Plokite) i čelnika lokalnoga HDZ-a. Pri uporabi desničarske antitotalitarističke terapije nerijetko dolazi i do bizarnih scena. Tako je Vlada 24. ožujka povodom neofašističkih skandiranja na utakmici Hrvatska – Izrael održanoj dan prije u Osijeku izdala priopćenje kojim „osuđuje isticanje simbola i slogana totalitarističkih režima na sportskim borilištima kao neprihvatljivu i nepoželjnu pojavu“. Na tom susretu su se, međutim, promicale poruke samo jednoga totalitarističkoga režima. Važno je istaknuti da je premijer Orešković bio na toj utakmici, baš kao i resorni ministar Šustar. Ni jedan od njih dvojice, kao ni itko od drugih dužnosnika, međutim, nije promptno i odlučno reagirao na maligno skandiranje „za dom spremni!“ i pjevanje „ajmo, ajmo ustaše“ .
Zdušna terapija
U konstruiranje antitotalitarističke terapije kod nas zdušno se uključuju i neki istaknuti novinari i intelektualci ovako ili onako prikopčani na politiku, najviše povjesničari, kao novi ministar kulture Zlatan Hasanbegović. Za ovaj tekst naročito je važna njegova izjava povodom prosvjeda 22. siječnja, kojom uz ostalo tvrdi kako su „sve temeljne vrednote Republike Hrvatske: državna nezavisnost, parlamentarni poredak, sloboda, ljudska prava i demokracija u savršenoj suprotnosti s aspektom jugoslavenskog totalitarnog komunističkog naslijeđa“. Najviše me zanima oznaka „totalitarno“ koju je Hasanbegović pridao tom naslijeđu. Upravo je pojam totalitarizam istaknut u dijagnozi povijesno-ideološkoga stanja od koje se polazi pri ustanovljavanju opisane akcije desnice. Jesu li socijalistički (komunizam je bio samo ideologija, a ne i praksa) politički sustav i pripadajući režim u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji bili totalitaristički? Kako bi se barem malo pridonijelo davanju odgovora na to pitanje, nužno je poći od određenja pojma totalitarizam (svevlast). U političkoj praksi koristi se od 1923., kad ga je začeo novinar i liberal Giovanni Amendola (tri godine kasnije umro od posljedica napada fašističkih batinaša) kako bi označio novonastalu diktaturu u Italiji. U političku su ga znanost 1956. uveli Carl J. Friedrich i Zbigniew K. Brzezinski u studiji „Totalitarna diktatura i autokracija“. Dvojac američkih politologa ističe sljedeće elemente totalitarnoga režima: službenu ideologiju za koju mnogi građani smatraju kako će donijeti milenijsko razdoblje mira i sreće; teroristički usmjerenu policiju; monopol oružanih snaga; hijerarhijski organiziranu masovnu partiju koju vodi diktator; monopolistički ustrojene masovne medije; državno kontroliranu i planiranu ekonomiju. Uz to, svevlast je nužno obilježena nastojanjem režima da putem države kontrolira sve aspekte društvenoga, pa i privatnoga života. Vlast i birokracija u totalitarnim državama, također, suzbijaju slobodu govora i izražavanja. Riječju, društvo u okovima totalitarizma je zatvoreno, odnosno suprotno otvorenom društvu koje je prema filozofu Karlu R. Popperu, uz ostale značajke, utemeljeno na racionalnom i kritičkom mišljenju te prevladavanju dogmi i vječnih istina te u kojem su važne informacije dostupne svima. O tome je li socijalizam u bivšoj Jugoslaviji bio totalitaristički postoje različita mišljenja.
U zapaženoj knjizi „Život i smrt Jugoslavije“, objavljenoj 1996. i kod nas, Paul Garde ustvrđuje kako nakon antistaljinističkih čistki iz 1948. i procesa Milovanu Đilasu 1954. „režim možda više nije bio ‘totalitaran’, ali nije prestao biti ‘nasilan’“. Francuski slavist velikoga ugleda (2005. dobio je i hrvatsko odličje) s druge strane ističe dvije titoističke „novotarije“ koje su razlikovale režim u Jugoslaviji od drugih socijalističkih režima: nesvrstavanje i samoupravljanje. Posebno je pohvalio samoupravni sustav, koji je „predstavljao velik napredak u odnosu na državno gospodarstvo.Omogućio je da se poboljšaju uvjeti života i izbjegne neimaština svojstvena drugim komunističkim zemljama“.
S druge strane, Garde je spram samoupravljanja i socijalističkoga režima pokazao kritičnost, ističući kako je upravljanje „u bazi“ ostalo u području mita, jer je moć uvijek bila u rukama rukovoditelja u poduzeću koje je birala Partija. Dodatne priloge raspravi o ovoj temi iznijeli su slovenski sociolozi Sergej Flere i Rudi Klanjšek. Istraživači s mariborskoga sveučilišta objavili su prije gotovo dvije godine u prestižnom američkom časopisu „Komunističke i postkomunističke studije“ članak „Je li Titova Jugoslavija bila totalitarna?“
Usmjerena represija
Njihova je teza da se politički režim u Jugoslaviji najkasnije sredinom 60-ih godina prošloga stoljeća lišio mnogih elemenata totalitarizma ili barem znatno ublažio te elemente, koji su bili naročito prisutni u prvom desetljeću nakon rata, kada je represija bila usmjerene protiv vjerskih zajednica, političkih disidenata i drugih „neprijatelja“. Prema Flereu i Klanjšeku, od sredine 60-ih republike su uglavnom postale samostalni akteri i nastojale su zaštititi svoje interese, mnoga poduzeća nisu poslovala pod kontrolom države, a i Služba državne bezbjednosti je od pada šefa tajne policije Rankovića na Brijunskom plenumu 1966. bila u nadležnosti republika. Od druge polovine šezdesetih kulturni život (važna okolnost: ministarstva kulture postojala su samo u republikama) postao je raznolik i prilično pluralan, što se izražavalo u postavljanju komada istaknutih zapadnih dramatičara u kazalištima; tiskanju knjiga pisaca sa Zapada; pojavi tiražnih novina, uključujući religijske, koje su imale razmjerno autonomnu uredničku politiku, i slično... Riječju, slovenski sociolozi su ocijenili kako dulje od polovine svoga trajanja socijalistička Jugoslavija nije bila totalitaristička država. Slažem se s tom ocjenom, uz ostalo i temeljem osobnoga iskustva. Uz navedeno, kod nas nije bilo „sindroma zoološkoga vrta“ kao u drugim državama kojima su vladali komunisti: mogli smo putovati u inozemstvo i prijateljevati sa strancima, nabavljati strane publikacije. Puno manje nego u razdoblju nakon rata dolazilo je do izražaja nastojanje poretka da ostvari prisilno političko omasovljenje, bili su prisutni neki džepovi civilnoga društva (kao što su izvjesni izdavači, vjerske zajednice, navijačke skupine itd.) i slično. S druge strane, po mome sudu Jugoslavija izvjesno nije bila demokratska država; unatoč nekim naznakama demokracije to je bio autoritarni poredak. Režim svakako nije „mazio“ najžešće oponente, ali politički obračuni uglavnom nisu bili tako okrutni kao u SSSR-u. Od sredine 50-ih u Jugoslaviji nije bilo logora, , a najistaknutiji vođe reformskoga Hrvatskog proljeća poput Savke Dabčević Kučar, Mike Tripala ili Ivana Šibla nisu ni bili u zatvoru.
Slijedom konstatacije Hannah Arendt da se u totalitarnim režimima ne može misliti, treba istaknuti kako se u posljednjih četvrt stoljeća bivše Jugoslavije unatoč svim pritiscima nije (sasvim) zaustavilo javno izražavanje kritički usmjerenih misli nekih umnika kao što su (bili) Predrag Matvejević (koji je 1974., i to bez sankcija, čak napisao Titu pismo u kojemu mu predlaže da podnese ostavku na sve dužnosti), Veselko Tenžera, Živko Kustić i drugi. Nipošto ne tvrdim da je komunizam kao politička praksa općenito bio suštinski bolji od fašizma/nacizma. Bit obaju totalitarizama najviše prepoznajem po nedjelima, najviše po grubom nasilju. Sasvim se slažem s ocjenom Ivana Supeka koji je – kad mu je Hrvatska akademska udruga 1996. dodijelila u Splitu priznanje Osoba dijaloga - osoba godine – ustvrdio kako su oba totalitarizma po ciljevima (nacifašizam krenuo od supremacije jednog naroda, jedne rase, dok je komunizam težio bratstvu svih ljudi) bila različita, ali su po primijenjenim sredstvima bili nehumani i zločinački.
Ta ocjena vrijedi za oba totalitarizma generalno, ali su se prakse nacizma/fašizma (za razliku od nacizma u Njemačkoj, fašizam u Italiji nije imao neke od karakteristika totalitarizma) i posebno komunizma ipak razlikovale od zemlje do zemlje.
Ratni i politički zločini
Bivša Jugoslavija, a svakako Hrvatska kao jedna od dvije najrazvijenije republike, u mnogo čemu je bila zasebna pojava. Izuzetno je važno uzimanje u obzir posebnosti konteksta, korištenje argumenata i prepoznavanje nijansi pri davanju ocjena hrvatske i jugoslavenske povijesti od 40-ih do početka posljednjega desetljeća prošloga stoljeća. To svakako znači da se javne osobe, osobito političari, pri tome trebaju kloniti stereotipa i „stavljanja svega u isti koš“, poglavito pri ocjenjivanju povijesnih razdoblja i aktera. Iako je među sljedbenicima obiju totalitarnih, dakle antidemokratskih ideologija sredinom prošloga stoljeća kod nas bilo počinitelja ratnih i političkih zločina te protagonista nasilnog totalitarizma, hrvatski komunisti predvodili su uspješan oružani obračun s fašističkim i nacističkim armijama bez pomoći sovjetskih vojnika, vratili su Istru te velike dijelove Primorja i Dalmacije matici zemlji, hrabro su odbili ultimatum Staljina 1948. te su predvodili modernizaciju gospodarstva i društva bez presedana u hrvatskoj povijesti.
Posebno me zabrinjava mogućnost da se opisane revizije poduzimaju planirano, konstruirano od povjesničara koji su se zaigrali politikom ili političara s ambicijama da prekroje hrvatsku povijest. Pokušaje da se korištenjem instrumenata moći demokratska politička tradicija svede samo ili dominantno na posljednji rat za nezavisnost i demokraciju, odnosno da se zanemare slobodarski pokreti od seljačkih buna u 16. stoljeću do antifašizma ne mogu nazvati drugačije do nasilničkom manipulacijom. Jednom terapijom, pogotovo ovako isključivom i agresivnom te politički instrumentaliziranom, ne mogu se suzbiti tegobe i podjele koje su za sobom ostavili različiti totalitarni sustavi i režimi.
Najgore su laži koje nitko ne smije pobiti jer su postale službena istina! Laž je jedno od najopasnijih oružja. Dobrica Ćosić je to potvrdio na primjeru.