Neće i gotovo! Što o budućem rudniku litija u svojem Loparu misle tamošnji stanovnici, jasno ovih dana govore na prosvjedima u susjednoj nam BiH, a kao glavni razlog svoga protivljenja navode - strah za zdravlje. Kakve posljedice iskapanje litija ima na podzemne vode, ali i zrak ponavljaju lokalne ekološke udruge, dok ih Švicarci iz kompanije Arcore koji bi rudariti došli uvjeravaju da će apsolutno sve raditi po pravilima službe. Nema razloga za paniku, poručuje se iz Švicarske, a hoće li prosvjedi u BiH ipak dovesti do onoga do čega su doveli u Srbiji prije dvije godine, tek ćemo vidjeti. Podsjetimo samo kratko da je ondje Rio Tinto, tvrtka sa sjedištem u Londonu i Sydneyu, planirala projekt Jadar dok prosvjednici nisu spriječili vađenje litija pronađenog još 2004., a sad idemo na našu temu. Zašto litij, gdje i kako te kome je on ustvari važan?
Prije svega, u Hrvatskoj taj mineral koji je po svom kemijskom sastavu, u principu, metal nije pronađen pa zasad brige kakve su susjedi imali, ne moramo brinuti. One malo globalnije ipak da jer upravo je litij, kojeg zovu i "bijelo zlato" ili "bijela nafta", proglašen ključnim za energetsku tranziciju. Kako? Jer je ključan sastav baterija; od onih najmanjih koje nam služe za korištenje mobitela do onih najvećih koje bi trebale biti u mogućnosti pohraniti energiju dobivenu iz obnovljivih izvora energije. Ili, da ne kompliciramo, ideja je da, primjerice, struju iz solara dobivenih na krovu kuće možemo "spremiti" kad sunca ima dovoljno te je koristiti naknadno kad ga nema, umjesto da u takvim trenucima kupujemo struju od HEP-a.
To je budućnost pa se koncentrirajmo na sadašnjost u kojoj nam je litij ključan za pogon mobitela, prijenosnih računala, odnosno laptopa, za proizvodnju vojne opreme te zrakoplovnih sustava, ali i za električne automobile. E, u ovom potonjem "leži vrag" jer auti na struju jedan su od ključnih segmenata na kojima Europska unija bazira energetsku tranziciju. Fosilna goriva treba zaboraviti, znamo već svi za plan klimatske neutralnosti Europe do 2050. godine, a veliki dio realizacije tog plana leži u povećanju broja električnih vozila. Pogodili ste; da bi se ona upogonila, trebaju im baterije, baterijama treba litij i to, konkretno, 18 puta više nego što ga Europa trenutačno ima do 2030., a onda do 2050. čak 60 posto više.
U ovom trenutku nema ga gotovo uopće, a "namaknuti" ga pokušava i propisima Europskog parlamenta koji govore kako minimalno 50 posto ionske baterije mora biti reciklabilno. Od 2025. morat će se ponovno moći iskoristiti 65 posto ionskih baterija, a od 2030. čak 70 posto, s tim da će se posebni načini recikliranja uvesti i za dijelove baterije koji se sastoje od litija, kobalta, bakra, nikla i olova.
>> FOTO Litij razdora u BiH, jedni likuju: Ovo je prilika, drugi tvrde: Propast ćemo
Naravno, samim recikliranjem ne može se dobiti bogzna koliko metala pa su Europski parlament i Vijeće donijeli Akt o kritičnim sirovinama (Critical Raw Materials Act), koji se bavi točnim načinom rudarenja, rafiniranja i recikliranja materijala kao što su litij i bakar, a jedan od specifičnih ciljeva koji su spomenuti u aktu jest da bi do 2030. barem 10 posto europske potrebe za litijem trebala biti zadovoljena na kontinentu.
A kako? Tu se već pojavljuju prvi problemi jer rudnika u Europi gotovo pa i nema. Baš nikakvih jer napuštanjem ugljena, nestali su i rudnici kojih je, gleda li se globalno, tek tri posto u Europi, dok se još početkom prošlog stoljeća 40 posto rudarenja izvodilo upravo na kontinentu na kojem živimo. Što se samog litija tiče, trenutačno je u EU Portugal jedina zemlja u kojoj se navedeni mineral rudari i procesuira, ali u vrlo malim količinama koje se koriste uglavnom u proizvodnji keramike. Planovi su, međutim, drukčiji.
Prema određenim istraživanjima, upravo je Portugalu na osmom mjestu zemalja s najvećim litijskim potencijalom, a više multinacionalnih kompanija u ovom se trenutku nada se da će baš ondje u sljedećih nekoliko godina uspjeti započeti s rudarenjem. U Covas de Barrosu, konkretnije, regiji koja već ima nekoliko ponuda za rudarenje od londonske kompanije Savannah Resourcesa. Kako oni kažu, "Barroso Lithium Project" mogao bi proizvoditi dovoljno litija za pola milijuna baterija godišnje, a očekuju da će s poslom početi 2026.
Kao i susjedima u BiH, ta se najava Portugalcima i ne sviđa previše, iako je samoj tvrtki studija utjecaja na okoliš već odobrena, a u njoj su se našli posebni uvjeti koji moraju biti ispunjeni kako bi litij uopće mogli rudariti. Ne smiju, primjerice, uzimati vodu iz lokalne rijeke Covas, a kako rudu uzimaju, rudnik moraju za sobom sanirati.
Znaju to lokalci, ali i dalje su zabrinuti za svoju regiju jer većinski je ona poljoprivreda već stoljećima, što je potvrdio i UN, koji je Covas de Barosso proglasio mjestom globalno važne poljoprivredne baštine. Uznemireni su ondje, ne samo zbog svoje vodu, već i zbog zemljišta na kojima uzgajaju hranu, pogotovo zato jer bi se rudnik litija trebao prostirati na nešto više od 70 hekatara te od najbliže kuće biti udaljen tek četiristo metara.
Što će se dogoditi ondje, isto tek ostaje vidjeti, a da bismo detaljnije pojasnili koji su mogući problemi s rudnicima litija, idemo na sam način rudarenja. Na dva načina trenutačno se mineral vadi. Rudarstvo tvrdih stijena prva je metoda, upravo se ova planira u Portugalu, a radi se o kemijski invanzivnom procesu koji uključuje kopanje velikih otvorenih jama i uklanjanje stijena koje sadrže litij. Drugi način je "salar pond", koji bismo najbolje možda opisali kao svojevrsni ribnjak, odnosno jezero za isparavanje soli. Metoda je to koju koriste, primjerice, Argentina i Čile, a uključuje punjenje plitkih bazena podzemnom vodom bogatom litijem i puštanje da ispari dok ne ostanu samo mineralne soli. Baš "salar pond" rudnici oni su koji najčešće i muče lokalno stanovništvo jer postavljaju se uglavnom u pustinjskim regijama gdje se onda šire na tisuće četvornih kilometara i iscrpljuju ionako slabe rezerve podzemne vode, koja je lokalcima, naravno, ključna. Osim dvije navedene metode, Nijemci u ovom trenutku eksperimentiraju i s trećom, a to je razvijanje procesa za ekstrakciju litija iz vruće vode u geotermalnim elektranama, međutim, taj se način "rudarenja" još ne koristi.
POVEZANI ČLANCI:
Iako smo djelomično jedan utjecaj rudnika litija na lokalno stanovništvo već spomenuli, idemo sad još detaljnije pojasniti kakvi su utjecaji vađenja ovog minerala na okoliš. Dakle, ekstrakcija litija često uključuje intenzivnu upotrebu vode u procesima rudarenja, što itekako može utjecati na lokalne vodne resurse. Otpad, prašina i kemijske emisije također se "vežu" uz rudnike litija, što nema utjecaj samo na zdravlje stanovništva, već i na bioraznolikost područja koju se itekako može narušiti ne posluje li tvrtka koja rudari u skladu sa studijom utjecaja na okoliš. Treće pitanje koje iznova ističu oni koji upozoravaju na štetnost vađenja litija za okolinu jest emisija ugljika jer na svaku tonu izvađenog litija, proizvede se 15 tona CO2.
- Dok je litij ključna komponenta u prijelazu na čišću energiju, ekstrakcija i obrada minerala zahtijeva znatnu količinu energije, za što će biti poželjno tražiti obnovljive izvore energije koji minimaliziraju ugljični otisak cijelog opskrbnog lanca - da će se i za proizvodnju obnovljive energije trebati potražiti obnovljiva energija, upozoravaju stručnjaci.
A gdje litija uopće ima? Rudari se najviše u Australiji, 53 posto svjetskog rudarenja litija odrađuje se ondje, a zemlju klokana slijede Čile i Kina, s tim da upravo do potonje dolazi gotovo i sav australski litij. Još jedan je to segment koji je potrebno sagledati, sama proizvodnja od litija, jer upravo zemlje u kojima se najviše rudari nisu ujedno i te u kojima se rade i, primjerice, baterije. Kina ima primat, a takav način rada muči i europske zemlje koje nalazišta litija imaju. Nitko ne želi rudnik u svom dvorištu, a onda rudu prepuštati nekome tko će na njoj dodatno zarađivati.
Što se Europe tiče, najveće nalazište litija je u Češkoj. U Cinovcu, točnije, stotinjak kilometara sjeverozapadno od Praga uz njemačku granicu, gdje se nalazi 3–5 posto ukupnih svjetskih rezervi litija. Češke vlasti najavile su da će svakako taj potencijal koristiti, a sami bi voljeli sudjelovati u proizvodnji baterija. Držimo im fige, barem dok im se ne javi australska rudarska tvrtka kao što je to bio slučaj u Srbiji.
ko ima malo u glavi el auto nebi uzeo ni džaba