Veliki hrvatski književnik Ivana Aralica i njegova supruga Ružica imaju dva doma. Zime provode u Zagrebu, a ljeta u Zadru, u kući koju su sami sagradili još početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Dok sjedimo u njihovu vrtu okruženi zelenilom i cvijećem o kojem se brine gospođa Aralica, prisjećaju se vremena kada su počinjali gradnju. Radili su u školi, a onda poslije posla na pravu bauštelu. Ivan Aralica s ponosom nam pokazuje kameni zid koji je sam gradio.
Naslijedio je vještinu i ljubav prema zidanju, a zapravo je riječ o ljubavi prema životu i stvaranju, od svojih predaka koji su bili poznati graditelji iz Promine u zaleđu Zadra. Da nije postao književnik, vjerojatno bi bio graditelj. Otkriva da ga i danas zidanje, blanjanje ili neki drugi zanatski rad može zaokupiti gotovo kao pisanje. I, što je posebno zanimljivo, u tome uživa jednako kao u pisanju. Pomalo se bojao tog svog hobija jer se vrlo lako moglo dogoditi da zbog njega zapostavi književnost.
Oboje iz seljačkih obitelji
Iako su već 66 godina zajedno, Ivan i Ružica Aralica ističu da se u njihovu odnosu nije ništa promijenilo. Vole se i poštuju kao kada su se još 1950. upoznali u đačkom domu u Kninu gdje su oboje pohađali učiteljsku školu. Ivan Aralica tada je imao 20, a njegova Ružica ni 16 godina. Oboje su dolazili iz siromašnih seljačkih obitelji, on iz Promine, a ona iz Primoštena.
– Osobnosti koje samo ona i ja nosili u sebi ostale su posebne i odvojene. Mi se nismo izjednačili, ali postali smo jedno u dvojstvu. Samo mogu reći da bez nje i njezine brige o obitelji i kući, ali i svom poslu jer je ona bila izvrsna učiteljica, ne bih mogao napraviti ono što sam napravio – kaže književnik.
Paralelno s ljubavlju došla je briga jedno o drugome. Aralica kaže da je uz ljubav supruga Ružica počela prati njegovo rublje. Prisjeća se da ga je pitala: “Ive, je li ti košulja nečista?”
Sasvim je prirodno, nastavlja, ako se ljubila sa mnom, da se i brinula o tome je li košulja čista. A znala je da je nema tko oprati ako neće ona. Nikada, baš nikada nisu se ozbiljno posvadili. Pogotovo nije bilo grubih riječi ili, ne daj, Bože, teških uvreda. Ali je zato bilo i još uvijek ima ozbiljnih rasprava.
– Mislim da je tajna u popuštanju i razumijevanju. On je pun razumijevanja prema meni, a i ja prema njemu – ističe Ružica. Dok neki parovi ne razgovaraju danima kada se posvade, oni svoje “ratno stanje” mjere minutama.
– Ja ne mogu izdržati ni deset minuta, ali Ružica može čak pola sata. Onda se poljubimo i svađa je gotova – nadopunjuje svoju suprugu Ivan Aralica. Nikada tijekom svoje velike spisateljske karijere nije mogao pisati ako je bio u nekoj svađi sa suprugom ili ako nije znao gdje se u tom trenutku nalaze njihova djeca Tomislav i Gorana, a kasnije i unuci. Mogao se povući u svoj književni svijet tek kada se uvjerio da je obitelj dobro.
Ružica priznaje da nije lako pratiti književnu zvijezdu. Ali ne zato što bi Ivanu slava udarila u glavu, nego zato što je književni posao samotnjački i težak rad koji traži koncentraciju i izolaciju.
– Nije lako slijediti Ivu. Sve svoje podvrgavam njegovu radu i tome da ima mir. Naša se kuća rijetko otvara, ali ne zato što ne volimo ljude, nego zato da Ivo može u miru raditi. Čim netko dođe, Ivo prestaje raditi – objašnjava gospođa Ružica i otkriva nam da je ljubomorna na jednu drugu suprugovu ljubav.
– Često poželim izaći, ali nemam partnera. Zakinuta sam zbog njegove tišine. Ah, opet ta književnost. Jedino sam na nju ljubomorna – naglašava gospođa Ružica dodajući da je njezin Ive romantičan od glave do pete. U šali kaže da mu je to mana te da je trebao biti malo greziji. Kad Ive priprema romantičnu večeru za njih dvoje, daje sve od sebe. Nije da nakuhava i prži u kuhinji, nego se potrudi da lijepo servira ono što ima u hladnjaku. Ne priređuju neka posebna iznenađenja za rođendan ili godišnjicu braka jer, kažu, pažnju i poštovanje jedno prema drugom iskazuju svakodnevno.
Ružica ističe da je njezin suprug veliki radnik, strpljiv i uredan u poslu.
– Sve što radi, radi lijepo – ističe Ružica. Nesporazumi i male svađe najčešće dolaze iz uvjerenja gospođe Ružice da Ivan zna raditi sve pa i da može popraviti sve što se pokvari u kući. Kad se nešto pokvari, Ružica nema mira dok se to ne sredi. Uzme neki alat pa vrti i kucka. Ivan to ne može gledati pa priskače u pomoć. Gospođa Ružica kaže da i književnici, bez obzira koliko bili slavni, moraju jesti i živjeti u pristojno uređenom stanu.
– Uvijek prva pročita rukopis moje nove knjige. Izvanredna je kritičarka. Nema kritičarski instrumentarij, ali njezin dojam o knjizi uvijek korespondira s dojmom koji će knjiga ostaviti na čitatelje. Ako je rekla da će biti dobro, onda će biti dobro – kaže Ivan Aralica dodajući da nikada ne bi objavio neku svoju knjigu da je supruga bila protiv. Otkriva nam da je na početku bila protiv toga da Ambra ide u javnost, ali je onda ipak pristala da se objavi jer je bila napisana u obranu Tuđmana. Znala je da će biti izloženi napadima. Aralica kaže da je Tuđman više volio njegovu suprugu od njega. Za njihovih čestih druženja znao je reći da je bolja Hrvatica od Ivana. Uključuje se supruga Ružica i uz osmijeh ga upozorava da nije to trebao reći jer bi Ankica mogla biti ljubomorna.
Najljepše im je ujutro, prije velikih vrućina, kada doručkuju i razgovaraju u hladovini svoga vrta. Idu redovno na kupanje, ali sada, kada su stariji, manje nego prije kada je sezona kupanja trajala otprilike mjesec dana. Govore o svojoj djeci i unucima za koje su jako vezani. – Možda sam malo nametljiv prema svojoj djeci, ali moj sin Tomislav svako se jutro prije posla javi mami i tati. Kći Gorana nešto rjeđe ujutro, ali se zato tijekom dana javi i više puta – kaže Aralica.
“Drug nije dorastao zadatku”
Iako su oboje u vrlo visokom godinama, još su jako vitalni. Ne samo fizički nego i mentalno. – Nemam osjećaj starosti, osim u kapacitetu. Cijepam drva, blanjam, mogu plivati i trčati, nedavno su mi vozačku dozvolu produljili do 2025. kad ću imati 95 godina. Nadam se da ću doživjeti sto godina kao i moja majka – ističe Aralica. Supruga Ružica brine se za vrt u kojem ima svega: od ruža i drugog ukrasnog bilja pa sve do maslina, kivija, smokve, blitve i rajčice. – Meni je ostalo u krvi da imam zelenjavu zato što je ukusnija od one iz dućana – kaže Ružica.
Aralica se još uvijek živo zanima za politiku, a čini se da i kreira neke procese u HDZ-u. Zadovoljan je što je otišao Tomislav Karamarko, a došao Andrej Plenković.
– Moja vizija rješenja bila je da se Karamarko povuče jer je pokazao ono što su komunisti izražavali jednom frazom koja je prenesena iz ruskog jezika: “Drug nije dorastao zadatku”. Danas bismo rekli da je potkapacitiran – kaže Aralica koji jako hvali Plenkovića. Uvjeren je da je na čelo stranke došao čovjek koji je dorastao zadatku i kojemu nema ravna u današnjem HDZ-u.
Ivan Aralica književna je zvijezda, ali ne uživa u popularnosti. Više je doživljava kao križ i obvezu. Uvijek je nakon medijskih nastupa imao potrebu da se na neko vrijeme povuče u osamu. Zvjezdane trenutke često doživljava kao napad na intimu. Kada dopušta ulazak u svoj svijet, kao što je nama dopustio, to je samo zato što je svjestan da bi teško mogao djelovati kao književnik bez igre i koketiranja s medijima.
Golemo životno iskustvo Ružice i Ivana Aralice samo je potvrdilo njihovo uvjerenje o važnosti obitelji, vjere i nacije. – Čini mi se jako važnim da naše inicijalno usmjerenje, a to je odgoj u kršćanskom i nacionalnom duhu, nikada ne smijemo iznevjeriti. Ono se može na različite načine ostvarivati, ali se uvijek mora ostvariti ako čovjek misli imati duševni mir. A nacija i vjera konkretiziraju se i materijaliziraju u obitelji – objašnjava Ivan Aralica, dok gospođa Ružica pogledom pokazuje da se slaže s njim.
>> Ivan Aralica predstavlja "Život nastanjen sjenama" u Zagrebu
Uh, gadan onaj komunizam ( socijaizam)...kako li ih je samo tlacio....