Kao tinejdžer bio je rejver, panker, sanjao je o slikarstvu... i postao student prava jer su mu roditelji pravnici. Ipak, srećom za publiku čiji je Stjepan Perić danas miljenik, vrlo brzo spoznao je što je pravi, a što krivi izbor, opet probudio umjetnika u sebi i prebacio se na glumu. Poslije niza odličnih kazališnih predstava i televizijskih serija, s RTL-ovim “Tajnama” vratio se na ekrane u ulozi Filipa Petrića.
– Filip je pozitivac koji se skrbi o svojoj obitelji, ali ima problema s ocem alkoholičarom i kockarom te strogom majkom. Nesretno je zaljubljen u Marinu, glumi je Jelena Jovanova. Kako serija odmiče, pod nekim okolnostima i on ulazi u sivu zonu svoje ličnosti i postaje ne baš dobar čovjek te odlazi na put prema negativcu. Ali nećemo sve otkriti, ne bi bilo lijepo!
Paralelno vas gledamo i na Novoj TV u glazbeno-dramskoj seriji “Stella” u kojoj glumite redatelja Orsata. Od svih glumaca u “Stelli” jedino vi nećete zapjevati. Je li pomanjkanje pjevačkog talenta svojevrstan hendikep za glumca?
– Za glumca je bitno da ima osjećaj za ritam, a koliko mi se čini, to imam. Ali da, loš sam pjevač i svi u seriji pjevaju, a ja ne. Iako, imao sam i ja javni pokušaj pjevanja u jednom srednjometražnom filmu Sare Hribar. Za to sam pjesmu Nene Belana “Ostani uz mene” vježbao dobrih dva tjedna, svaki dan po sat vremena, i uspio sam je izvesti nekako ‘poluparlando’, ali to je to od mojeg pjevanja.
No, imate slikarskog dara. Jeste li ga zapostavili ili vježbate
– Pa baš imam dogovor s jednom djevojkom da ću napraviti njezin portret, ali nikako ne stignem od obveza. Osim toga, nedavno sam konačno u svojem stanu završio mural - drvo na livadi. Dakle, kada stignem, crtam. Ali totalni sam amater, po zidu slikam običnim bojama za zid, a na papiru crtam običnom olovkom.
Veselim se lekcijama francuskog
Opet ste jako popularni. Jesu li dvije serije odjednom previše slave za malu zemlju kao što je Hrvatska?
– Ma ne, to je dobra stvar i za jednu i za drugu seriju, a ja sam već imao iskustva s tim i znam što me čeka. Ustvari ne razmišljam o svojoj popularnosti i kada se probudim, ne znam za nju. Tek kada izađem na ulicu, ljudi me podsjete da me znaju, a moji dosadašnji doticaji s obožavateljima samo su pozitivni. Još u Zagrebu mogu u miru popiti kavu, oaza mi je omiljeni kafić “Svijet stripa”. A oazu mira nalazim i u druženju s prijateljima i u putovanjima.
Prije dva dana vratili ste se iz Londona. Bili ste na nekoj audiciji?
– Ne. Išao sam posjetiti prijatelje i pogledati nogometnu utakmicu Queens Park Rangersa. Volim nogomet, a oni su mi zbilja dragi jer su vječni autsajderi koji tu i tamo iznenade velikim uspjehom. U nižim ligama u Engleskoj navijanje je jako žestoko, ali u Premier ligi navijači su čista kazališna publika, tako da na tribinama nije bilo okršaja. Bili smo jako fini.
London je grad u kojem ste živjeli i magistrirali glumu na čuvenom sveučilištu Central School of Speech and Drama. Tada ste rekli da ondje ne biste mogli živjeti. Je li se taj stav danas promijenio?
– Nije, a ne bih otišao zauvijek ponajprije zbog ljudi koje volim, obitelji i prijatelja. Iako, na nekoliko mjeseci bih mogao otići živjeti bilo kamo na svijetu. No na kraju krajeva ipak Hrvatsku vidim kao svoj dom.
Zbog naglaska naši glumci u inozemstvu često upadaju u šablonske uloge poput kriminalaca iz Rusije ili ljudi iz istočne Europe. Kakva su vaša inozemna iskustva?
– Govorim dosta neutralan engleski jezik, ali s obzirom na to da trenutno nisam na inozemnom tržištu, ne mogu govoriti o borbi protiv ladica u koje nas trpaju. Ipak, kako su se ulaskom u EU otvorile i granice, a time i tržište glumaca, jezici su dobra karta za ulazak u to društvo. Znam engleski i njemački, a trenutno učim francuski jezik. Nažalost, sporo jer nemam vremena, ali veselim se novim lekcijama!
Biste li se, da to od vas traži inozemni agent, odrekli svojeg imena i promijenili ga u, recimo, Steve Parker?
– To su od nas tražili kada sam upisao akademiju u Londonu. Neki polaznici su to i učinili, ali ja nisam. Naime, kada ondje upišete fakultet, prijavljuju vas u veliki registar glumaca i možete se nazvati zvučnijim imenom, a ako je netko registriran pod vašim imenom, svoje morate mijenjati ili ga kratiti. Ja sam ostao Stjepan Perić. Moje ime je moje, dobio sam ga po pokojnom djedu i neću ga nikada promijeniti.
Romansirani prestanak pušenja
Zbog obožavateljica vas moramo pitati jeste li u vezi?
– Slobodan sam kao ptica. Dugo sam bio u vezama i trenutno mi je super biti singl, pogotovo uz aktualni način života i tempo, to mi savršeno odgovara.
Vjerujete li u jednu ljubav za cijeli život?
– Apsolutno. Iako su stigla vremena u kojima više nije ‘in’ biti s nekim zauvijek, ja i dalje vjerujem da to postoji i nadam se da ću upoznati ženu s kojom ću biti sretan cijeli život. Ona mora biti ta prava i to će se znati i osjetiti kada naiđe.
Je li vam pušenje još jedini porok?
– Uh, da. Stalno pušim. Počeo sam u srednjoj školi jer sam htio biti cool, a sada nikako da ga se riješim. Ipak, i cigarete koristim kao korisno sredstvo u poslu, dobro mi dođu za koncentraciju i podizanje adrenalina. Moj zadnji pokušaj prestanka pušenja završio je romansiranom pričom o ponovnom paljenju cigarete poslije jedne ljubavne svađe u Parizu.
U ožujku ste proslavili 30. rođendan. Jeste li zadovoljni svojim postignućima do te, za mnoge, prijelomne dobi?
– Sve što sam do tridesete htio, to sam i ostvario. Iskreno, nisam si zadavao planove, ali zadovoljan sam jer sam ostvario puno lijepih uloga, ljubavi, putovanja, završio školovanje... Od kuće sam se odselio još s 21 godinom..., a dalje kako bude. Nemam dobnih određenja ni kad je riječ o braku ili djeci. Iako, ne bih volio svojem djetetu biti djed..., ali definirati do koje godine mi se to mora dogoditi u ovom trenutku bilo bi zbilja bedasto.
Pratite li politiku?
– Ne pratim je uopće. Ona mi je samo nepotreban stres i ne želim slušati te dramatične vijesti poslije kojih se ništa ne mijenja. Ne volim ni razgovore o politici. Za to postoje puno ljepše stvari kao što su sport, umjetnost ili ljubav.
