Iako je Karl Marx predviđao da će zbog stalnih kriza tržišnog sustava, koji je nazvao kapitalizmom, on neminovno doći svom kraju, kad god dođe nova svjetska kriza, ekonomska se teorija nepogrešivo okrene u drugom pravcu: prema Velikoj depresiji i Johnu Maynardu Keynesu (1883.-1946.). Ovaj je slavni britanski ekonomist u prvoj polovici 20. stoljeća preokrenuo shvaćanje ekonomije, utjecao na generacije političara koji su povećali ulogu države u gospodarstvu te je, prema nekima, i spasio tržišno gospodarstvo. S druge je strane Marx danas globalno većinom irelevantan.
Keynes je prvi osmislio sveobuhvatnu teoriju o intervenciji države u gospodarstvo koja bi, ukratko rečeno, deficitarnim trošenjem i zaduživanjem trebala povećati zaposlenost. Hrvatska vlada kao da ga je slušala u reakciji na krizu. A privatni mu je život također odisao zanimljivostima.
Pa ipak, njegovo je ime do danas ostalo vezano za reakciju vlade na krizu, a da se ona danas već uvukla u sve pore društava zbog pandemije koronavirusa, sada je svima jasno. Međunarodni monetarni fond (MMF), institucija koju je Keynes pomogao osnovati nakon Drugoga svjetskog rata, proteklog je tjedna rekla da očekuje pad globalnoga gospodarstva od tri posto u 2020., najviše od Velike depresije u 1930-ima.
VIDEO Vodeći hrvatski znanstvenici predviđaju kad bi mogla završiti pandemija
Sindikate opisivao kao tirane
Keynesa vole većinom lijevi ekonomisti, ali u recesiji 2008. ekonomski je savjetnik republikanskog predsjednika Georgea W. Busha Greg Mankiw za New York Times pisao: “Ako se želite okrenuti samo jednom ekonomistu kako biste shvatili probleme s kojima se suočava gospodarstvo, to je Keynes.” Sljedeće je godine ekonomistov biograf Robert Skidelsky, svojedobno član britanske Konzervativne stranke, napisao knjigu “Keynes: povratak gospodara” (na hrvatski ju je preveo profesor ekonomije Zvonimir Baletić, vjerojatno najuporniji hrvatski kejnezijanac).
Utjecajni američki lijevi ekonomisti i nobelovci Paul Krugman i Joseph Stiglitz također se redovito pozivaju na svog uzora. Tijekom ove krize, za razliku od 2008., o samom se Keynesu razgovara manje, ali to je zapravo kompliment njegovu djelu: vlade već znaju što trebaju napraviti, prema receptu koji im je on napisao u 1930-ima. Sjedinjene su Države u spašavanje gospodarstva uložile dva bilijuna dolara, Njemačka 750 milijardi eura, a slijedile su ih praktički sve zemlje zapadnog svijeta, uključujući Hrvatsku. O brojnim eventualnim nedostacima Keynesovih rješenja, u 1970-ima to je bila inflacija, danas napuhani javni dug, previše se i ne govori.
– Danas vlade provode neokejnezijanski koncept koji je doživio promjene od 2008. godine. Keynes se pred kraj života složio s profesorom Friedrichom Hayekom koji je tvrdio da se ne može u ekonomiju stalno upumpavati novac koji nedostaje. Treba djelovati na strani agregatne potražnje, ako za to država ima fiskalnog kapaciteta, ali mora se voditi računa i o strani ponude. Kad bismo u Hrvatskoj djelovali samo na strani potražnje, primjerice održavanjem javne potrošnje, time bismo prije svega kreirali potražnju za proizvodima koji se ne proizvode u Hrvatskoj. Taj novac bi na kraju završio kod inozemnih dobavljača pa opet nismo dovoljno pridonijeli očuvanju radnih mjesta u Hrvatskoj. Ako kejnezijanska intervencija ne pridonese očuvanju radnih mjesta, nije dobra. Zato vlada mora djelovati i na strani ponude, što je hrvatska i počela raditi, da se održe radna mjesta – rekao nam je ekonomski analitičar Damir Novotny.
Veliki je ekonomist imao zanimljiv životni put. Pohađao je najbolje fakultete, Eton i Cambridge, a i njegov je otac John Neville Keynes bio ekonomist iako danas neusporedivo manje poznat od sina. Kada je John Maynard imao samo 23 godine, polagao je ispit za državnog službenika koji je riješio uspješno, ali najslabiji je rezultat imao iz – ekonomije. “Očito sam znao više o ekonomiji od svojih ispitivača”, znao je reći poslije u životu. Bio je član grupe Bloomsbury, neformalne skupine intelektualaca i umjetnika koja je okupljala, primjerice, i književnike Virginiju Woolf i E. M. Fostera. Keynesove su prve veze mahom bile homoseksualne, a partneri su mu bili također intelektualci, neki od njih članovi grupe. Poslije, već duboko u četrdesetima, oženio se ruskom balerinom Lidijom Lopokovom.
Tijekom Prvoga svjetskog rata radio je u ministarstvu financija, a nakon njega sudjelovao je kao jedan od britanskih pregovarača na Versailleskoj mirovnoj konferenciji. Gorak okus s tih pregovora pretočio je u knjigu “Ekonomske posljedice mira”, na hrvatski još neprevedenu, u kojoj je žestoko kritizirao preoštre zahtjeve Njemačkoj za reparacije. Knjiga je bila bestseler, a u uvodu jasno kritizira predstavnike francuskog i britanskog naroda koji “riskiraju da dovrše uništenje koje je Njemačka započela” ako stvore neodrživ mir koji će od Berlina tražiti previše. Iduće godine i Drugi svjetski rat pokazali su da je imao pravo.
U kasnijim se godinama istaknuo kao profesor, investitor (na burzi je i dobivao i gubio) te autor. Još 1926. proglasio je na predavanju u Njemačkoj “kraj laissez-fairea”, odnosno kraj ideologije slobodnog tržišta. No, besmrtnost je dosegao svojim opsežnim djelom “Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca” koja je objavljena tri godine nakon kraja Velike depresije. Te 1936. nakon kraja Velike depresije SAD je još bilježio vrlo tmurne brojke: stopu nezaposlenosti od 17 posto, a realni BDP bio je na razini 95 posto onog iz pretkrizne 1929. godine.
Keynes je znao da je potrebna velika intervencija vlade u gospodarstvo kako bi se smanjila nezaposlenost. Gospodarstva proizvode prema onomu koliko građani troše, smatrao je. Vjerovao je da se povećanje potrošnje ne može postići monetarnom politikom jer su se poduzeća odbijala zaduživati čak i uz vrlo niske kamatne stope. Zbog toga je slao otvorena pisma američkom predsjedniku Franklinu Delanu Rooseveltu da krene s državnim investicijama u gospodarstvo. Vladu Ujedinjenog Kraljevstva nagovarao je da ukinu zlatni standard u drugoj polovici 1920-ih, a 1931. to se i dogodilo.
VIDEO Josip Tica o gospodarskim mjerama Vlade - Probni baloni o rezanju plaća samo će produbiti recesiju
Sebe, piše to Economist, nikad nije smatrao čovjekom ljevice iako mnogi njegovi pristaše to jesu bili. “U klasnom ratu našao bih se na strani obrazovane buržoazije”, pisao je 1925. Sindikate je opisivao kao tirane te je bio član Liberalne stranke. Njegov se utjecaj protegao i nakon Drugoga svjetskog rata, tijekom kojeg je radio za britansku vladu. Sudjelovao je u pokretanju MMF-a i Svjetske banke, a umro je prerano, već 1946. godine. Pečat je ostavio i među ekonomistima, posebno lijevima, među kojima se većina smatra kejnezijancima.
Kejnezijanizam u Hrvatskoj
Hrvatski bi se čitatelji mogli sjetiti knjiga Johna Kennetha Galbraitha, na koje je Keynes presudno utjecao, a koje su izdavane još davnih dana u socijalističkoj Jugoslaviji. Svi koji su studirali ekonomiju znaju da je famozni udžbenik Paula Samuelsona koji je napisan kao predložak kejnezijanske ekonomije.
U Hrvatskoj je kejnezijanizam snažno prihvaćena ideologija, posebno za velik dio ekonomista na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Ta je institucija 2010. primjerice izdala zbornik “John M. Keynes i hrvatska ekonomska misao”, a u njemu akademik Baletić opširno piše o Keynesovu utjecaju na ekonomske ideje u Hrvatskoj. Kejnezijanizam u Hrvatskoj, smatra Baletić, nije postao škola, već sastavni dio općeg ekonomskog mišljenja, i to “osobito o legitimnosti ekonomske intervencije države u modernom društvu”. Ta je intervencionistička država, smatra akademik, dio hrvatske političke kulture.
Prijam Keynesovih ideja mogao se zamijetiti već u prvoj polovici 20. stoljeća, usporedno kako je britanski ekonomist izdavao nova djela. O Keynesu kao “teoretičaru državnog kapitalizma” objavljen je i poznati doktorat koji je 1955. obranila ni manje ni više nego Savka Dabčević-Kučar. Godinu poslije objavljen je prijevod “Opće teorije” u Beogradu, dok je na hrvatski knjiga prevedena prvi put tek u 1980-ima. Neki ekonomisti i danas pišu knjige u kejnezijanskoj tradiciji, “Slom lažnog proroštva” bivšeg ministra državne imovine Gorana Marića dobar je primjer.
Keynesove se teorije različito tumače pa se tako u akademskim krugovima razvilo više škola čije multipliciranje laicima izgleda prilično neozbiljno. Postoje tako neokejnezijanska, postkejnezijanska, nova kejnezijanska škola... U praksi pak ideje ekonomista imaju velik utjecaj na politiku, ali one se, smatra Novotny, moraju pametno provoditi, i to u kombinaciji s uštedama.
– Kombinacija kejnezijanskih mjera, upumpavanje novca koje poduzimaju središnje banke i fiskalna intervencija, u kratkom roku mogu djelovati na strani potražnje i ubrzati ekonomske aktivnosti: kućanstva i privatni sektor imaju više novca i naravno da je potražnja veća. U velikim gospodarstvima to funkcionira, međutim, to ne mogu biti jedine mjere. Moraju se kombinirati kejnezijanske mjere s klasičnima kako bi se dobili kejnezijanski učinci. To znači uštede u javnom sektoru, protiv čega se jedan dio hrvatske javnosti bori, osobito sindikati – govori Novotny koji u direktnim subvencijama malim i srednjim poduzećima koje provodi njemačka vlada, uz paralelne uštede u javnoj potrošnji, vidi kvalitetan kejnezijanski pristup.
Isto tako, Novotny vidi dobar smjer hrvatske politike u pomoći mikro i malim poduzećima da se sačuvaju radna mjesta, ali zasad ne vidi uštede.
– Keynes je smatrao da na strani potražnje treba djelovati investicijama i javnim radovima, a ne povećanjem plaća državnih činovnika kao što je to bilo u Grčkoj, gdje je prosječna plaća službenika bila 2,5 tisuće eura, a produktivnost na razini Turske koja je imala tri puta niže plaće. Ne možemo skriti potrebu za reformom u javnom sektoru kvazikejnezijanskim receptima: njegova je ideja bila stvaranje radnih mjesta u privatnom sektoru tako da se povećaju javne investicije, a ne povećanje javne potrošnje. U tom se trenutku uključuje privatni sektor koji zatim isporučuje usluge i proizvode u investicijskom ciklusu koji je pokrenula vlada – zaključuje ekonomist Novotny.
