Australske su vlasti u proljeće ove godine donijele odluku ni manje ni više nego o likvidaciji Wittenooma, gradića u zapadnom dijelu zemlje. Iznikao je u australskom outbacku početkom 30-ih godina prošlog stoljeća kad su u pustoš stigli imigranti iz Europe, Talijani, Poljaci, Hrvati... da bi kopali u podzemlju, izvlačeći na vruće australsko sunce grumenje otrovnog krokidolita, poznatijeg pod poetičnim nazivom plavi azbest.
Procvat je doživio sredinom prošlog stoljeća. Dok su tone azbesta odlazile iz grada, u gradu su rudarima ostale boleštine i smrt. I možda bi priča o Wittenoomu ostala zaboravljena, crna mrlja u povijesti, da ga bend Midnight Oil nije opjevao u pjesmi Blue Sky Mine. U videu, među fragmentiranim scenama od nekoliko sekundi, lako promakne slika impozantnog grobnog spomenika od bijelog kamena. U sekundi kad kamera zumira, gledatelj doznaje da ispod njega počiva suprug Tonke te sin Mare i Mate, preminuo 14. studenoga 1958., a rođen 11. prosinca 1930. u Tučepima, u Jugoslaviji.
Stari hrvatski pozdrav
– A, nema više toga. Ne piše više Jugoslavija. Morali su tako napisati, nismo se mogli javno izjašnjavati kao Hrvati, tajne službe su bile posvuda. Promijenili su 90-ih u Hrvatska – ponosno nam kaže nam jedan Australac hrvatskog porijekla. Još samo kad bi novi spomenik prikazali u spotu... Nekih 15 tisuća kilometara od Hrvatske, biti Hrvat je možda čak važniji dio osobnog identiteta nego u domovini.
Nema puno razgovora ni objašnjenja. Pitanje što ih toliko veže i zašto je nacionalna komponenta toliko važna u multikulturalnoj državi izaziva zbunjenost, jer je toliko banalno i očito da se odgovor sam nameće.
– Mi smo Hrvati – kaže, zaista ne razumijevajući što više ima objasniti. Druga je ili treća generacija, a hrvatski govori tek s malim problemima, zadržavajući naglasak kraja iz kojeg su mu preci.
– Naša kultura, jezik... – pokušava ipak objasniti. Moli da mu ne objavljujemo ime. Dosta je što se zna da radi u hrvatskom klubu u Canberri i pripada zajednici kojoj pripada i Josip ili Joe, ovisi o kojem identitetu se govori, Šimunić.
Upravo je on Šimunićev školski kolega. Naše djetinjstvo? Bilo je sasvim normalno, kaže. Formativne godine Šimunić je proveo u okrilju katoličkih škola, osnovne škole svete Monike te kasnije Daramalan koledža, obje u ugodnim, prigradskim dijelovima Canberre.
– U školi bi bili od devet do pet, poslije bi ili išli pisati zadaće ili igrati nogomet. U hrvatski klub se išlo vikendom – govori. Danas radi u australsko-hrvatskom klubu O’Connor. O Šimuniću ne želi govoriti. Tamošnji Hrvati zbili su redove. Šimunić je njihov i ne daju protiv njega. Podršku su mu pak iskazali tako što su tri dana nakon utakmice, kad se osuda izgreda proširila medijskim svijetom, uveli nove majice za zaposlenike. Crne su, na prednjoj je strani natpis “Za dom”, na leđima “Spremni”.
– Tužno je kad više ne smiješ reći da si Hrvat – komentirala je jedna gospođa oluju oko Šimunićeva pozdrava. “Za dom”, redom navode, stari je hrvatski pozdrav i u njemu ne vide ništa sporno. Kao ni u slici Ante Pavelića na zidu. Uostalom, na stranici cronet.com.au službena povijest Hrvatske – koju znaju naizust i koja je jedina dogma – glasi ovako: “1941. godina – Hrvati se udružuju sa silama Osovine koje su okupirale Jugoslaviju kao sredstvo za postizanje neovisnosti. Pod izravnim vodstvom dr. Ante Pavelića (kao i Adolfa Hitlera), stvorena je prva moderna Neovisna Država Hrvatska koja je obuhvaća i Bosnu i Hercegovinu. Međutim, neke su dijelove zemlje okupirale talijanske fašističke snage te se zbog toga mnogi Hrvati pridružuju antifašističkoj jugoslavenskoj partizanskoj miliciji koju je predvodio Hrvat, Josip Broz.”
– Ne, ne druže se svi Hrvati s nama. Mislim da je ovih drugih više – priznaje. – Ne znam zašto. Ne osjećaju ovako kao mi.
U Australiji je oko 100 tisuća Hrvata, a ti drugi su oni koji su se na neki način asimilirali u australsko društvo, koje je, iako multikulturalno, dijelom homogeno, a dijelom duboko podijeljeno i segmentirano po nacionalnom porijeklu. To ne vrijedi samo za Hrvate – potpuno isto je kod Srba, Talijana, useljenika iz Azije...
Postoji dvostruki identitet – na površini su Australci, rade, plaćaju poreze, vole Australiju, no čim se malo zagrebe, svi se vraćaju u sigurnost svoje nacionalne grupe. Za vrijeme posla Australci, u slobodno vrijeme Talijani, Hrvati, Srbi. A kako bolje održati i ojačati svoj identitet, koji se velikim dijelom gradi na nacionalnom, manje na drugim komponentama nego u srazu s onim drugim, zakletim neprijateljem iz za njih gotovo mitske domovine, idealizirane i jednodimenzionalne fantazme koju su stvorili iz priča roditelja. Tako Hrvati i Srbi jedni drugima zapravo formiraju identitet, no onaj koji je po sadržaju i ideologiji i običajima ostao začahuren i zamrznut iz doba kad su im preci napustili domovinu, većina njih nakon Drugog svjetskog rata. A identitet se najbolje formira u tučnjavi i izravnom srazu.
– Hrvati i Srbi tradicionalno nasrću jedni na druge, to se zna – pisao je Mirko Bagarić, australski Hrvat i dekan Pravnog fakulteta Deakin nakon masovne tučnjave 2007. na Australian Openu. Upadanje na slavlja druge skupine, “ustaša” i “četnika”, jer su i Srbi ponosni što su “domoljubni četnici”, i nered koji smiruje policija, sve je to prešutni dio života.
– Na to smo navikli, ali da se potuku na teniskom meču. Pa ima li banalnije publike nego one na tenisu, oni koji se ispričavaju ako zakašlju – nastavlja Bagarić.
Nogomet kohezijsko sredstvo
– Hrvati su vikali da ih policija ne brani, a Srbi da su Hrvati arogantni. Zaista je bilo strašno vidjeti koliko im je godina, još nemaju ni vozačku dozvolu. Svi redom rođeni u Australiji. Sociolozi će biti zbunjeni. Kako je moguće da mladi koji odrastaju u toliko ležernom društvu još osjećaju toliku mržnju. Moj bi odgovor bio da je ključ u težnji za ponosom i prihvaćanjem te osjećaju zajedništva, ma koliko djela činila štetu drugima i bila neprihvatljiva – kaže Bagarić.
Hrvatima je, primjerice, od 1930-ih godina nogomet bio jako kohezijsko sredstvo, no njegova snaga i politički podtekst postali su vidljivi nakon Drugog svjetskog rata, tvrde Roy Hay i Nick Guouth u zbirci Zašto manjine igraju ili ne igraju nogomet.
– Veliki val useljavanja došao je poslije rata, većinom je bila riječ o ljudima s dalmatinske obale, formalno iz Jugoslavije, koji su otišli iz političkih razloga i bježeći od političkih progona, jasno se izražavajući kao Hrvati, katolici i antisocijalisti. Malo je zapisa o Hrvatima zbog straha da ih jugoslavenske tajne službe ne bi identificirale. Prvi eksplicitni hrvatski klub osnovan je 1951. u Melbourneu. Kroz njega su se mladi Hrvati polako navikavali na australsko društvo. Tad nije bilo službe za migrante, a Katolička je crkva bila orijentirana uglavnom prema Ircima. Mnogi su nogometne klubove smatrali jedinim sredstvom za promicanje hrvatstva u doba Jugoslavije. Političke skupine vezane za ustaški pokret otvoreno su igrale ulogu u radu klubova – pišu u poglavlju o Hrvatima.
Josip Simunic odgojen u Hrvatskom duhu odgojen od roditelja Hrvata bez stafete I partizanske Pemaije Posten Rodoljub domoljub HRVATINA a vi si grizite Jaja muda