Je li Pravosudna akademija, osnovana radi cjeloživotne edukacije sudaca te s ciljem da se putem Državne škole za pravosudne dužnosnike izaberu najbolji novi suci i tužitelji \"umjetna biljka koja nije zaživjela\", kako je školu za suce nazvao predsjednik zagrebačkog Županijskog suda Ivan Turudić ili će se njezini učinci tek vidjeti? Pozitivni i negativni. U tijeku je izbor za ravnatelja Pravosudne akademije nakon što je ostavku na tu dužnost podnijela Ivana Goranić. Kada je objavljeno da je inspekcijskim nalazom Ministarstva pravosuđa utvrđeno da su ravnateljica Pravosudne akademije i drugi zaposlenici od 2010., otkako je Akademija javna ustanova, imali poveće koeficijente za plaće, neusklađene s Uredbom o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama, bilo je jasno da će Goranić, kao odgovorna osoba za određivanje koeficijenata, morati otići, jer bi inače Upravno vijeće u kojem sjedi cijeli pravosudni vrh kompromitiralo sebe.
Dala ostavku
Goranić, koja se bila kandidirala i za pučku pravobraniteljicu, u oproštajnom pismu kolegama je napisala: \"Na moju žalost i s tugom, ne svojom voljom, ali slobodnom odlukom, odlazim s mjesta ravnateljice Pravosudne akademije...\" Ivana Goranić je razriješena dužnosti i više nije zaposlenica Pravosudne akademije. Za mjesto ravnateljice Pravosudne akademije, u kojoj su koeficijenti za plaće sada usklađeni s Vladinom uredbom, prijavile su se, odgovoreno nam je iz Akademije, odvjetnica Melani Vukmirica i Dubravka Bašljan.
Jesu li doista za buduće suce i državne odvjetnike izabrani najbolji kandidati tek će se vidjeti jer prva generacija polaznika Državne škole za pravosudne dužnosnike, njih 41 (29 kandidata za suce i 12 za tužitelje) tek treba pristupiti završnom ispitu. Druga generacija polaznika te škole, koja traje dvije godine, njih 51, pohađa prvu godinu. Pravosudna akademija, koja je za 2013. dobila 11,485.000 kuna iz državnog proračuna, nije ispunila očekivanja nekih sudaca glede transparentnosti:
– Radila sam volonterski kao predavač na početku kad je Pravosudna akademija osnovana. Otkako je 2010. postala javna ustanova i otkako su se predavanja počela plaćati, više ne predajem. Sad su predavači uglavnom suci Vrhovnog suda, a ima i profesora s Pravnog fakulteta, iako su oni samo iznimno trebali biti predavači jer više ne predaju studentima, nego budućim sucima i tužiteljima, koji su završili fakultet i položili pravosudni ispit. Loše je što je jedna generacija dobrih sudskih savjetnika onemogućena u tome da postanu suci, jer od ove godine ne mogu biti izabrani nemaju li završenu Školu za pravosudne dužnosnike, iako rade na sudovima sedam-osam godina. Na Akademiji nemaju ni kurikulum za građansko, kazneno, radno pravo... Čula sam da je jedan profesor s Pravnog fakulteta za radne materijale dobio od Akademije honorar od oko 28.000 kuna. Kakvi to radni materijali trebaju biti da ih se toliko naplati!? Pa stručnjaci dobiju upola manje novca za knjigu – kaže nam jedna sutkinja, koja je, razumljivo, željela ostati anonimna.
Kada smo na Pravosudnu akademiju uputili pitanje je li točno da je jednom profesoru predavaču isplaćeno 28.000 kuna za radne materijale i kako je to moguće, odgovoreno nam je da \"prema podacima iz tekuće 2013. ni jednom sveučilišnom profesoru predavaču u Pravosudnoj akademiji nije isplaćen honorar od 28.000 kuna\". Iz tako formuliranog odgovora jasno je da 2013. nije isplaćen ni jednom profesoru takav honorar, ali ne znači da nije prošlih godina. Predavače inače bira Programsko vijeće Akademije, a u njemu sjedi 12 članova (suci, predsjednici sudova, dvoje zamjenika Mladena Bajića, jedan profesor...), a predsjednica mu je sutkinja Vrhovnog suda, Ana Garačić.
– Odlukom Upravnog vijeća od 21. veljače 2012. predavači su plaćeni 350 kuna neto za šest školskih sati predavanja dnevno. Programsko vijeće nastoji odabrati najbolje predavače, vodeći se, među ostalim, i logikom ujednačavanja sudske prakse, odgovorili su nam iz Akademije na upit o honorarima i o tome zašto su većina predavača suci Vrhovnog suda, te zašto među predavačima nema iskusnih sudaca prvostupanjskih sudova.
U Pravosudnoj akademiji je sada zaposleno 26 osoba, odgovoreno nam je, a za plaće zaposlenih u 2013. predviđeno je 4,6 milijuna kuna, a za honorare sudaca, tužitelja i profesora 3,2 milijuna kuna.
– Pravosudna akademija nije ispunila očekivanja, ni pridonijela većoj transparentnosti pri izboru najboljih kandidata. Programi predavanja nisu unaprijed navedeni. Događa se da se u zadnji tren šalju pozivi sucima, pa moraju odgađati rasprave žele li otići na predavanje, umjesto da se to planira dva-tri mjeseca unaprijed. Predavači su uglavnom suci Vrhovnog suda, pa njima ide i najveći dio honorara s Akademije, nešto ima predavača sa Županijskog suda, a nekada su predavači bili i suci općinskih sudova. – Nisam nikako mogao predavati na Akademiji iako imam zvanje višeg predavača i iskustva u predavanju – kaže nam jedan pravosudni dužnosnik.
No, Đuro Sessa, predsjednik Udruge sudaca i sudac Vrhovnog suda, koji sada nije predavač na Akademiji, na prigovore da većinu predavača čine suci Vrhovnog suda, kaže:
– Tko bi trebali biti predavači ako ne suci Vrhovnog suda, koji su prošli sve stube. Njihov autoritet je veći nego autoritet sudaca nižih sudova.
Sessa ne dvoji da je Pravosudna akademija potrebna kao institucija za cjeloživotno obrazovanje sudaca jer je ima većina europskih zemalja, ali pita se je li bila nužna i Državna škola za pravosudne dužnosnike.
– Mala smo zemlja, nismo mi Francuska, od koje smo preuzeli model škole za suce, a koja ima 20.000 sudaca. Uostalom, u Francuskoj može biti sudac i netko tko nije završio pravni fakultet. Treba li nam škola za suce ili imenovanja sudaca mogu biti transparentnija i bez nje, a da se postrože kriteriji pri izboru sudaca. Je li škola za suce najsretniji model za uključivanje novih sudaca u profesiju u situaciji kad postoji trend smanjivanja broja sudaca u zemlji? Uz to napravljen je nepravedan rez prema sudskim savjetnicima koji rade 7, 8 godina na sudovima, a nisu uspjeli ući u Državnu školu i koji su osuđeni da cijeli život budu sudski savjetnici. Dovedeni su u nejednaku poziciju u odnosu na polaznike škole, koji trebaju biti izabrani za suce i tužitelje i zato je Udruga sudaca tražila ocjenu ustavnosti Zakona o pravosudnoj akademiji, no to Ustavni sud nije još riješio. Ti su sudski savjetnici primljeni u vrijeme kad je bilo mnogo neriješenih spisa i pridonijeli su svojim trudom i radom da se zaostaci smanje. Ili im je trebalo dati veće plaće ili im omogućiti da napreduju po kriterijima koji se primjenjuju za napredovanje sudaca – kaže Sessa.
Temeljito testirani
Kandidati za buduće suce i tužitelje u Državnu školu mogu se upisati ako na položenom pravosudnom ispitu imaju najmanje 70 bodova i ako su uspješno prošli psihološki test. Psihološko testiranje znači provjeru intelektualnih sposobnosti kandidata, koji se podvrgavaju i višedimenzionalnom upitniku osobnosti, te psihologijskom intervjuu. Oni koji do prijama u Državnu školu nisu radili kao savjetnici na sudovima ili u tužiteljstvu upućuju se, ovisno o slobodnim mjestima, na sudove i u državna odvjetništva za savjetnike.
– Škola za pravosudne dužnosnike je umjetna biljka koja nije zaživjela. Bio sam predsjednik Državnog sudbenog vijeća kad je upisivana prva generacija polaznika škole i bili su silni pritisci iz Ministarstva pravosuđa da se što prije izaberu. Sve se radilo stihijski, brzo jer je osnivanje Pravosudne akademije bio jedan od uvjeta za 23. poglavlje. Edukacija sudaca je nužna, ali cijela ta koncepcija škole nije dobra i temelji se na francuskom modelu koji ne odgovara našem pravnom sustavu. Polaznici škole su nepravedno favorizirani, a zakonom je onemogućeno odvjetnicima i dosadašnjim sudskim savjetnicima da postanu suci, što dovodi u pitanje ustavnost zakona. Tako su sjajni savjetnici koji rade na sudovima sedam-osam godina i objavljuju znanstvene radove, osuđeni da cijeli život budu sudski savjetnici. S druge strane, što će biti kad bude natječaj za suca u nekom neatraktivnom mjestu ako se nitko od kandidata koji su završili školu za pravosudne dužnosnike ne javi na taj natječaj jer im ne pada na pamet da odu iz Zagreba, u kojem već rade kao sudski savjetnici. Postoji realna opasnost da skupo i nepotrebno školujemo ljude koji će možda cijeli život biti sudski savjetnici jer se neće htjeti micati u provinciju, koja treba suca – smatra predsjednik zagrebačkog Županijskog suda Ivan Turudić.
Turudiću ne smeta što su predavači na Pravosudnoj akademiji uglavnom suci Vrhovnog suda. Više mu smeta, dodaje, što su predavači profesori. Ako se očekuje da Pravosudna akademija bude jamstvo izbora najboljih sudaca i tužitelja, i da se brine o edukaciji postojećih sudaca, onda i osoba koja će joj biti na čelu mora biti netko s besprijekornom biografijom i tko dobro zna što je sudački i tužiteljski posao. Koju će od dviju kandidatkinja izabrati Upravno vijeće Akademije, u kojem pored Branka Hrvatina kao predsjednika tog vijeća i Mladena Bajića, njegova zamjenika, sjede još i ministar pravosuđa Orsat Miljenić, predsjednik Državnog sudbenog vijeća Ranko Marijan, predsjednik Državnog odvjetničkog vijeća Josip Čule te još šest članova, uskoro ćemo doznati.
