U jesen 2018. godine bit će točno 50 godina otkad se Dražen Budiša prvi put politički aktivirao. Svoj prvi politički govor, u kojem je branio “Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”, održao je kao student na Filozofskom fakultetu u jesen 1968. godine. Budiša je u tom govoru, a važno je podsjetiti da je to vrijeme jugoslavenskog komunističkog režima, kritizirao i Tita.
– Kada su upitali rimskog filozofa Seneku zašto kritizira robovlasništvo kad i sam ima robove, odgovorio je da on ne govori o sebi, nego o principima. Tako bi i Tito mogao odgovoriti da ga se upita zašto zagovara komunistički režim, a živi u raskoši – otprilike tim riječima Budiša se obratio kolegama.
Nekadašnji šef HSLS-a, jedan od studentskih vođa tijekom hrvatskog proljeća, zbog čega je četiri godine služio zatvor kao politički zatvorenik, danas živi prilično povučeno i bavi se poljoprivredom u selu blizu Jastrebarskog. Rijetko medijski istupa, ali posljednjih su dana aktualne dvije teme – ona koja se tiče preimenovanja Trga maršala Tita u Zagrebu i arbitražna presuda u slučaju graničnog spora sa Slovenijom – koje Dražena Budišu kao nekadašnjeg političkog aktera nikako ne mogu zaobići.
Krenimo redom. Kada je zagrebački gradonačelnik odlučio pristati na uvjet nezavisne Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića, pa je za njihovih pet ruku u zagrebačkoj Skupštini odustao o referenduma i presjekao da će se odluka o preimenovanju Titova trga donijeti u Skupštini, započelo je političko natjecanje tko je prvi predložio eliminaciju Tita.
HDZ-ovci se sada vole hvaliti da su upravo oni prvi u dva navrata tijekom posljednje dvije godine tražili “Titov progon”, ali nisu imali podršku u Skupštini. Poznato je da prvi hrvatski predsjednik, pokojni Franjo Tuđman, nije bio za uklanjanje Tita, ali manje je poznato da se Dražen Budiša još krajem 1996. godine kao skupštinski zastupnik zalagao da se Titovo ime makne s tog trga.
– Te 1996. godine bio sam član Komisije za imenovanje ulica i trgova, danas je to skupštinski odbor. Tada je netko skinuo ploče s nazivom Titova trga, što mi kao članovi Komisije nismo ni znali. Pismom nas je na tu činjenicu upozorio tadašnji SUBNOR (Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata, nap.a). Oni su u pismu prosvjedovali i tražili da se ploče s nazivom vrate na trg. Tada sam na sjednici komisije rekao da nema smisla naručivati nove ploče jer ionako treba mijenjati ime Titova trga. U tom trenutku nastaje mala konsternacija i za riječ se javlja prof. Lejla Dobrović, povjesničarka koja je bila vanjska članica komisije.
Pogledala me začuđeno i rekla: “Ali, gospodine Budiša, vi znate da je naš predsjednik protiv promjene Titova imena.” Na to joj odgovaram: “Ne znam, ni sam s njim o tome razgovarao, ali ne bih se iznenadio da je tako.” Ona je mislila da se ja to ne bih usudio predložiti da znam da je Tuđman protiv – prepričao nam je Budiša.
Trg Republike Hrvatske
Na sjednici komisije, koju je vodio SDP-ov Šandor Dembic, tada se razvila rasprava, a Budiša je razabrao da ni HDZ ni SDP nisu za promjenu Titova imena. No tada se za riječ javio književnik Ranko Marinković, zastupnik HDZ-a i član te komisije.
– Marinković me, jedini od HDZ-ovaca, podržao u ideji preimenovanja Titova trga. A poslije njega javio se i HNS-ov zastupnik Marko Pušić i također mi dao potporu. Međutim, ta je potpora bila nedovoljna da moj prijedlog prođe pa nije ni došao na Skupštinu – kazao je Budiša.
Zanimljivo je da se HDZ, osim Marinkovića, tada odbio izjasniti o eliminaciji Tita s trga. Budiša danas, kada je sasvim izvjesno da će se sadašnji Trg maršala Tita, kada skupštinska većina HDZ-Bandićevi-nezavisni Brune Esih to izglasa, zvati Trg Republike Hrvatske, ima još jedan razlog za zadovoljstvo. Upravo je on, pokazuje nam inicijativu s datumom 6. veljače 2008. godine, još tada predložio da se trg baš tako zove.
Budiša u tom prijedlogu, koji tada nije dobio širi društveni odjek i potporu (iako ga je ponudio na potpis raznim akterima društvenog i političkog života) piše: “Naziv Trg Republike Hrvatske prevladao bi političke i ideološke sukobe. Isto onako kao što su u ideji demokratske republike izjednačeni svi građani republike, tako bi i kroz naziv Trg RH bili izmireni svi naši građani bez obzira na sve njihove razlike, uključujući političke i ideološke, a naša bi država u svom glavnom gradu dobila trg koji je njoj posvećen.” Tri godine kasnije, neovisno o Budišinoj inicijativi, 500 intelektualaca potpisuje peticiju da se trg zove Trg Republike Hrvatske.
– Očito je da sam bio naivan jer i danas vidimo da taj naziv ima protivnike. Ni te 2008. godine ideja s republikom u nazivu nije sjela desnici jer desnica zazire od republikanizma, da sam tada predložio Trg države Hrvatske, vjerojatno bi lakše prošao – smije se nekadašnji prvi liberal.
I kada je riječ o spornoj arbitraži sa Slovenijom koju Hrvatska ne prihvaća nakon što je ona nepovratno kontaminirana, Budiša je ne samo svjedok vremena nego je bio potpredsjednik u Račanovoj Vladi (i njegov zamjenik) kada je parafiran sporazum Račan-Drnovšek. Taj je sporazum Arbitražnom sudu bio podloga da Sloveniji pripadnu tri četvrtine Piranskog zaljeva. Budiša se osvrnuo na aktualna i zbivanja iz 2001. godine.
– Mi smo u Jugoslaviji imali otvoren prolaz prema Dubrovniku, ali stvaranjem samostalne RH i samostalne BiH mi smo to izgubili. Europska unija mogla je i nama napraviti “junction” u Neumu i Kleku, a ne da troši 300 milijuna eura za Pelješki most kako bismo mi povezali svoj teritorij.
Da smo se mi postavili kao Slovenci, s njihovom argumentacijom koja je, doduše, falš, ali postoji, mogli smo reći: “Oprostite, mi smo u Jugoslaviji imali slobodan prolaz prema Dubrovniku i tražimo to pravo i danas.” To je ista logika kojom su išli Slovenci – komentirao je Budiša upozoravajući da ovu usporedbu nitko još nije izložio. Budiša napominje da je plovni put definiran sporazumom Slovenije i Italije i brodovi će, nastavio je, ploviti kao što su plovili i sada.
– Ostaje naše teritorijalno more, a pravo plovidbe Slovenci imaju prema sporazumu. U teritorijalnom moru ama baš ništa se ne može dogoditi. Slovenci, kada izlaze iz svojih luka, prolaze teritorijalnim morem Italije kad idu prema Otrantskim vratima. Oni teritorijalnim morem RH prolaze samo kad se vraćaju. I tu se ništa neće promijeniti jer mi u teritorijalnom moru ništa ne gubimo. No mi smo izgubili u Piranskom zaljevu – rezimirao je Budiša.
Dvije lignje
A taj gubitak za RH u Piranskom zaljevu temelji se još na dogovoru Račan-Drnovšek.
– Na taj se sporazum pozvao Arbitražni sud. Međutim, kada je Račan nama (koalicijskim partnerima) to objašnjavao, ništa nam nije bilo jasno. Rekao sam mu neka nam donese karte, da mi to vidimo. Tada je iz susjedne prostorije donio karte na kojima je pisalo “Jadransko morje”.
Slovenske karte nam je donio! Kada smo mi to vidjeli, taj prijedlog, Zlatko Tomčić (tadašnji šef HSS-a) žestoko je to napao, a ja sam mu se pridružio. Ta ideja sporazuma propala je na tom sastanku. Potom su Račanu došli IDS-ovci Kajin, Debeljuh, i Račan je shvatio da taj sporazum u Saboru ne može proći – prisjetio se Budiša. Iako Račan nikada nije potpisao taj sporazum niti je on usvojen u Saboru, on je ipak parafiran na razini dvoje državnih službenika.
– Iako smo mi kao partneri u Vladi srušili taj sporazum, šteta je ostala – rekao je Budiša u čijoj su stranci tada nastali i sukobi zbog tog sporazuma.
– Nekoliko disidenata HSLS-a, koji su kasnije krenuli za Račanom, govorili su na sjednicama HSLS-a: “Nemojmo se svađati oko dvije lignje!” To je tada ražestilo stranku jer nisu to bile nikakve dvije lignje nego 150 kvadratnih kilometara mora – dodao je bivši šef HSLS-a, a o famoznim lignjama govorio je Goran Granić. Budiša smatra da će RH sa Slovenijom morati voditi mukotrpne pregovore, no drži da je najvažnije da idućih dana ne nastanu incidenti.
– U Savudrijskoj vali mora biti crta sredine, a ne da Sloveniji pripadaju tri četvrtine mora. Idućih deset godina vjerojatno se neće ništa riješiti – zaključio je Budiša.
Ovaj Budiša je isti kao i Boban. Jedan zvjezdani trenutak u životu, a potom totalno nesnalaženje u vremenu i prostoru te potonuće u vlastitu samodopadnost bez pokrića. Toliko je štete učinio Hrvatskoj dizanjem SDP-a iz mrtvih da je to prestrašno. Da nije bilo njega, danas SDP ne bi postojao, ali bi se zato izvjesno rodila prava domoljubna socijalistička stranka. Ovako, SDP mu mora podignuti spomenik.