Tomislav Karamarko postao je pretežak teret za ovu Vladu, pa i za HDZ, ustvrdio je Tihomir Orešković nakon što se preko vikenda predomislio i povukao podršku koju mu je javno i nedvosmisleno dao. Što se u međuvremenu promijenilo? Činjenično, baš ništa. No, nakon što je Karamarko uzvratio udarac, nastala je panika i u dijelu HDZ-a, u kojem ne vjeruju da je on nakon pada Vlade sposoban skrpati novu većinu, što bi onda značilo nove izbore na kojima bi HDZ ponovno bio pometen u opoziciju, a Hrvatska “izručena” Zoranu Milanoviću. U tom scenariju, Milanović samo treba stati ispod stabla i čekati što će mu prvo pasti u krilo – kruška ili jabuka. Orešković ili Karamarko.
Neki će reći, nije više ni bitno je li Karamarko kriv, sve je u percepciji, a ona je sad već nepopravljiva. No, može li biti nevažno kako je to čovjek kojeg su nekoliko dana prije toga gotovo aklamacijom izabrali za predsjednika, odjednom postao “preveliki teret za HDZ”? Što ta fraza uopće znači? Može li jedna ozbiljna velika stranka dopustiti da im izvana smijene prvog čovjeka, samo na temelju orkestrirane medijske percepcije? Kad bi bilo tako, onda bi HDZ podsjećao na krdo slonova koje gleda svojeg vođu s kojeg visi hrpa lavova i krokodila i prestrašeno komentira: hm, da, on je sad prevelik teret, bolje da se on utopi nego mi. No, što bi ostalo od kredibiliteta stranke koja bi dopustila da njena čelnika utope na temelju birtijaških optužbi, prije no što je ijedna institucija pravne države donijela sud?
Objektivno, protiv Karamarka i dalje nema nijednog pravnog argumenta. Priče o političkoj odgovornosti samo su priznanje da je to tako. Najteže slučajeve Milanovićevih ministara u sukobu interesa povjerenstvo je kažnjavalo s tek nekoliko tisuća kuna, sve kaznene prijave DORH je već odbacio. O čemu onda govorimo? Za SDP je jasno, oni imaju savršeno opravdanje, rade ono što jest posao opozicije, pokušavaju zaljuljati stranku na vlasti čime god mogu. No koje je opravdanje Mosta? Zašto se Most odlučio, ne sačekavši Povjerenstvo, napasti svojeg partnera i time na koncu srušiti vlastitu vladu?
Pet je glavnih razloga. Prvi je lakonski – samo zato što mogu. Formirati vladu s tankom većinom, a ne pristati na koalicijske odnose, biti od početka jednom nogom unutra, a drugom van, znači da je Vlada unaprijed osuđena na propast. To je puška s početka prvog čina, koja se nije mogla strpjeti ni do početka drugog.
Drugo – kao politički amateri spremno su zagrizli mamac koji im je bacio SDP, koji sam uopće nije računao da će tako daleko stići. Povjerovali su im da će podršku Karamarku javnost shvatiti kao težak grijeh. Treći razlog je da su pohitali spašavati svoj rejting u slobodnom padu. Što je pak na samom početku mandata krajnja naivnost – osim ako nisu računali na to da se prijevremeni izbori mogu izazvati u bilo kojem trenu.
Četvrti razlog je mesijanski kompleks dijela mostovaca, koje svi ostali sasvim sigurno neće pratiti do golgote. Inzistiranje na vlastitoj ograničenoj percepciji političke odgovornosti nije dosljednost, već grijeh oholosti. Fikcija o vlastitoj besprijekornosti važnija od uspjeha cijelog projekta.
I tu dolazimo do petog – najvažnijeg: opsjednutost Karamarkom. Već godinama u anketama uvjerljivo najnepopularniji hrvatski političar. I to ne samo zato što su se na njega projicirali grijesi Sanadera i cijelog HDZ-a. Jednako ga demoniziraju slijeva kao i s dobrog dijela desnog političkog spektra – često iz posve suprotnih razloga. Prikazuju ga kao hrvatskog Richelieua, koji gotovo okultnim moćima sve kontrolira. Što je u oštroj opreci sa širinom negativne kampanje kojoj je izložen već godinama.
U očima dijela HDZ-a, Karamarku još nije oproštena suradnja sa Stipom Mesićem, pa čak ni sad kad je postao glavna meta mesićevaca i udbaške mreže s kojima je navodno povezan. U očima ljudi u pozadinskoj strukturi Mosta, onih koji sebe vidi kao “istinski” HDZ, kojima je osvajanje kontrole nad HDZ-om vječni je cilj, a Karamarko otpočetka glavna prepreka. Ovaj udar iz Mosta nije se slučajno dogodio uoči stranačkih izbora u HDZ-u, jer su dobili poticaj od HDZ-ovaca koji žele skinuti Karamarka, ali se to nisu usudili napraviti javno – kroz nedavne demokratske izbore.
Zaludu zasad taj stranački puč, ništa više ne može spasiti Oreškovića – osim SDP-a. Blefirao ili ne, Karamarko će zatim u posve novim okolnostima dobiti realnu šansu za stvaranje nove većine, u kojoj bi u ime nacionalnog spasa sudjelovali i mnogi od onih koji danas kažu da neće. Ako ne uspije, svakako će pasti. No, čak i ako cijena toga bude da on sam ne uđe u tu vladu, ali da na njenu čelu bude premijer iz HDZ-a, za njega će biti velika pobjeda.
Na stranu sve političke igre, na stranu afera konzultantica: Činjenica je da je Karamarko godinama, još od trenutka kad je postao predsjednik HDZ-a i kad su se počele raditi anketet o njegovoj popularnosti, uporno najnepopularniji političar u Hrvatskoj. I to unatoč katastrofalnoj SDP-ovoj vladi i bahatom, antipatičnom, agresivnom Milanoviću. Znam dobro koliko se tim anketama manipulira, međutim, kad je riječ o Karamarku nikakve manipulacije nisu potrebne: On zaista jest osoba koja se ljudima ne sviđa. Zašto? Zato što ima jedan način komunikacije koji je neuvjerljiv, koji ostavlja dojam da cijelo vrijeme "mulja". On nije u stanju jednostavno, izravno, direktno sažeti u par rečenica bit onoga što želi reći. On nije u stanju jasno i odlučno odgovoriti na napade koji su dolazili i dolaze na HDZ i njega samoga. On se nije u stanju postaviti, dignuti glavu i reći svoje. On nema karizmu vođe, a u svakom intervjuu koji je s njim napravljen ostavlja dojam čovjeka kojeg je novinar uhvatio u prolazu i koji onako, napol zadihano, s vrećicama s placa u rukama, napol zaćuđeno (pri čemu mu je najveći argument poštapalica "Bože moj!") odgovara na pitanja. Zbog tog neuvjerljivog stava i dojma stalnog muljanja koji ostavlja, HDZ je kao stranka osvojio na prošlim izborima bitno manje mandata nego što je trebao osvojiti. Umjesto da stane za govornicu i jasno, otvorena pogleda, točku po točku prozove Milanovića i njegovu nesposobnu vladu, Karamarko se povlačio, zavlačio, mrmljao itd - i na kraju došao u situaciju da mora sklapati vladu zajedno s MOST-om. Za taj izborni debakl nije odgovarao, a trebao je. Karamarko je zaista težak uteg za HDZ. To sam rekao čim je izabran za predsjednika i govorim to već 4 godina. I mora otići. No još gore bi bilo po stranu kad bi na njezino čelo nakon njega došao tip poput Plenkovića, koji nema nikakve veze s načelima desnice. Nama treba desni političar koji je a) za zabranu pobačaja, b) za zabranu komunističkih simbola i uklanjanja naziva trgova i ulica nazvanih po ljudima iz tog režima te za jasnu osudu tog režima i njegovih nositelja plus za ponovnu uspostavu ureda koji bi konačno istražio sva grobišta žrtava tog režima i dostojno ih obilježio c) za jasnu, punu podršku obiteljskim vrijednostima i demografskoj obnovi d) za skidanje s proračuna svih udruga osim onih koje rade s invalidima i za micanje podrške svim časopisima, izdavanju knjiga, portalima itd. - neka se sami izbore na tržištu za svoje mjesto ako vrijede e) istragu svih zataškanih afera (uključujući pogodovanje nazvano predstečajnom nagodbom, afere oko MIG-ova o kojima se zašutjelo i druge) f) uspostava jakog sveučilišta, s jasnim kriterijima napredovanja (koje je Jovanović uništio) i gašenje državne podrške ustanovama za uhljebljivanje kao što je to tzv. sveučilište Sjever g) konačna prava "reforma kurikula" koja bi se trebala najviše svesti na provjeru kadrova zaposlenih u prosvjeti i provjeru kvalitete njihova rada te dijeljenje otkaza onima koji ne rade kako treba i dizanje plaća onima koji će ostati u sustavu uz uvođenje trajnog sustava nadzora nad kvalitetom rada nastavnika - jer u njima je osnovni problem, a ne u gradivu, da se razumijemo. Itd.