Mirovina i Ivan Selak, ta dva pojma ne idu zajedno. No, svejedno, brigadir Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (HRZ), jedan od najboljih hrvatskih ratnih pilota MiG-a 21 i s navršenih 57 godina, uistinu odlazi u mirovinu. Ta “nemoguća” vijest rastužit će mnoge pilote i fanove koji desetljećima slušaju priče o legendarnom hrvatskom pilotu i njegovim ratnim i poslijeratnim akrobacijama.
Selak je simbol HRZ-a, stasalog u Domovinskom ratu i održavanog “na aparatima” u zadnjih 15-ak godina, u vremenima koje treba što prije zaboraviti jer su to vremena u kojima samo čudom nije ugašen onaj najelitniji dio ratnog zrakoplovstva – borbena eskadrila, a zajedno s njom i piloti supersoničnih lovaca.
Odlazak Selaka u mirovinu nije baš dobra vijest ni za HRZ, no bude li pameti i mudrosti, Selaku neće dopustiti da se i stvarno i potpuno odmakne od pilotskog poziva i HRZ-a. Ima poslova koje pilot s golemim iskustvom može raditi i iz formalne mirovine, a s obzirom na njegov karakter, treba računati da bi se on s punim svojim pilotskim srcem i savjetima sigurno angažirao u korist razvoja HRZ-a.
Jer Selak pripada onim rijetkim “kaubojima” koji su i u ovim godinama života sposobni aktivno, ne samo letjeti nego sudjelovati u obuci novih generacija pilota. Premda na kraju karijere, uredno je prošao i nedavni liječnički ispit, i što se medicinske znanosti tiče – može opet “zajahati” supersonik.
Selak u mirovinu odlazi s mjesta glavnog probnog pilota HRZ-a i može se reći da se stvarno “naletio” u životu. Počeo je letjeti na supersonicima daleke 1981. i time ostvario svoj dječački san. Kao bjelovarski momčić, s 14 se godina bio odlučio za vojne škole, pa je, unatoč protivljenju roditelja, ali uz potporu starijeg brata, i završio kao pilot.
U ratnom zrakoplovstvu bivše jugoslavenske države zaposlio se 1979. U rat na strani Hrvatske uključuje se 1992. kada je, zajedno sa svojim vjenčanim kumom i poslije još jednim od junaka naših eskadrila MiG-ova Ivicom Ivandićem u mjesecima pripremanoj tajnoj akciji prebjegao s aerodroma u Ponikvama kraj Užica u Srbiji u RH.
Ivandić je svojim MiG-om sletio na splitski Resnik, a Selak svojim na zagrebački Pleso. Tako je HRZ dobio još dva MiG-a, Selakov je ponio ime “Osvetnik Dubrovnika”, a Ivandićev “Osvetnik Vukovara”.
Sudjelovali su potom u mnogim ratnim akcijama, najveći doprinos dali u “Bljesku” i “Oluji”, u kojima je i izginulo najviše naših ratnih pilota. Obojica su preživjela rat te nastavila u HRZ-u. Ivandić je, premda dosta mlađi, već u mirovini, a za Selaka se mislilo da u penziju neće “nikada”.
Oni koji ga poznaju kažu da Selak ipak odlazi s određenom gorčinom. Možda bi još neko vrijeme ostao u HRZ-u, no ipak mu je na kraju “prekipjelo” nakon političkih igara oko prizemljenja pet MiG-ova 21, po njemu bezrazložnoga, jer ti MiG-ovi danas ipak uredno lete, a to malo naših preostalih pilota MiG-ova 9 mjeseci nije, zbog prizemljenja, de facto imalo na čemu letjeti.
No, politika se promijenila, kao i politički trenutak, i s velikom vjerojatnošću sada se očekuje da će državni vrh, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, premijer Andrej Plenković, kao i novi ministar obrane Damir Krstičević jako pogurati odluku o nabavi nove eskadrile borbenih zrakoplova.
Selak bi na to, u svom poznatom stilu, kazao: “Najlakše je kupiti avion, no tko će te aparate voziti”? I to jest srž problema. Usvoji li Hrvatska odluku o nabavi nove eskadrile, sam postupak kupnje, iznajmljivanja, lizinga, svejedno, trajat će godinama.
Nekoliko godina treba i za prilagodbu infrastrukture (novi hangari, radovi na pistama i sl.), kao i za obuku i/ili preobuku pilota. U HRZ-u sada, bez Selaka, ima pilota supersonika koliko i MiG-ova, dakle 12-ak!
Rjeđi su, rekli bi fanovi “Starwarsa”, od “Jedi vitezova”. Kad bi sutra u Hrvatsku stigla nova borbena eskadrila, ne bi imao tko letjeti na tim aparatima. Osim što imamo najstariju eskadrilu lovaca na svijetu, imamo i najstarije pilote, u prosjeku u dobi od 40-ak godina.
U većini zapadnih država piloti supersonika 40-godišnjaci velika su rijetkost. U Njemačkoj s navršenih 35 ili 37 godina završavaju karijeru letača. Dakle, ono što HRZ može napraviti, u idućih četiri-pet godina, koliko ćemo čekati na dolazak novih aparata, jest obučiti što više pilota.
A dok lete na MiG-ovima, barem povećati broj naleta, i to radikalno. Sada naši “Jedi” vitezovi u prosjeku imaju tek 30 do 50 sati naleta godišnje. Osim Selaka, naravno, koji najviše leti, jer je bio probni pilot, pa svaki MiG nakon remonta ili pregleda prvo mora proći kroz njegove ruke.
Što se Selaka tiče, on je tu i kaže prijateljima da “stoji na raspolaganju, da pomogne u obuci pilota, savjetima, što god treba”. Bilo bi šteta da se Selak sada iznenada potpuno isključi iz života HRZ-a. Još se prepričavaju nevjerojatne priče o njegovu pilotskom umijeću.
I to nisu tzv. urbane legende, nego stvarni događaji. Kada mu je u letu otpala kabina iznad “suvozačkog” mjesta u MiG-u dvosjedu, on je svejedno nastavio let i sigurno se prizemljio na Pleso. A kasnije tvrdio: “Ja sam prvi pilot koji je vozio MiG kabrio model.”
U zadnje dvije godine kao probni pilot dva puta je bio blizu pogibije, jer mu se dva puta dogodio isti, a inače “nemogući” kvar – zbog zastoja rada konusa u nosu aviona došlo je do naglog prodora zraka u motor i gašenja motora.
Kad mu se to dogodilo na 13 km visine, na 6 km visine uspio je ponovno upaliti motor, a drugi je put to učinio na nižoj visini. U Izraelu je doživio veliku čast kad su mu Izraelci (što ne rade) dopustili kao stranom pilotu da samostalno leti na njihovu lovcu (prerađeni MiG 2000, s avionikom F-16).
Slavili su ga i Amerikanci, i to piloti s F-18-tica, jer je prilikom vojne vježbe HRZ-a i američkih pilota s nosača aviona iznad sjevernog Jadrana, na zaprepaštenje sviju, “oborio” “Tomcata”, F-14, kada mu se prišuljao s površine mora.
Nije, međutim napredovao u karijeri, u zadnjih 20 godina prešao je s čina pukovnika u onaj brigadira i dobio jedno odlikovanje, a u mirovinu ne odlazi u činu generala. Sudbina je to “kauboja”, pilota borbenih lovaca, kojima svi skidaju kapu što lete na muzejskim primjercima kojim mogu oboriti i F-14, ali kad slete, “ne šute”, nego imaju stav i svoje mišljenje.
Nije to baš dobro za karijeru. No, da su drukčiji, ne bi se izborili da lete u supersonicima. To mogu samo vitezovi.
>> Vojni zrakoplov sletio s ruskog nosača u Mediteranu
Hvala vam na vašoj službi domovini gospodine Selak.