Sve se vrti oko novca pa su mnogi iz nedavne vijesti koju je na svom Instagram profilu objavio američki glumac Alec Baldwin (64) – o nagodbi s obitelji direktorice fotografije Halyne Hutchins koja je lani u listopadu ubijena za snimanja vesterna "Rust" – da je hollywoodska zvijezda zapravo sebi i filmskoj ekipi kupila oslobođenje od propitivanja kaznene odgovornosti. Takva je razmišljanja potakla i Baldwinova zahvala svima koji su pridonijeli "rješenju tog tragičnog i bolnog događaja".
Dogovoreno je da će se snimanje filma nastaviti sljedeće godine. Pokojničin suprug Matthew Hutchins, iako je odmah po smrti supruge podnio tužbu, bit će izvršni producent, te je njegov odvjetnik Brian Panish, prenio njegovu izjavu: "Nemam namjeru sudjelovati u predbacivanjima ili pripisivanju krivnje. Svi mi vjerujemo da je Halynina smrt bila užasna nesreća", navodi USA Today. U tužbi se tvrdilo da je Baldwin "nesmotreno pucao i ubio", a za optužene članove filmske ekipe da se nisu držali sigurnosnih standarda filmske industrije i temeljnih pravila sigurnog rukovanja oružjem. Baldwinov odvjetnik Luke Nikas naglasio je da su pregovori o nagodbi, teški za sve, bili vođeni željom da se postigne "ono što je najbolje za Halynina sina". Time je suptilno sve rečeno iako detalji nagodbe koja podliježe sudskom odobrenju nisu objavljeni.
"Rješenje" slučaja uslijedilo je nakon što su američki mediji već zanovijetali kako je prošlo već skoro godinu dana bez optužnice, a pojavili su se i rezultati FBI-ove istrage oružja koji su u nesuglasju s onim što je o svojoj ulozi u tragediji Baldwin rekao za ABC: "nisam povukao okidač". On ne dvoji da netko jest odgovoran "ali znam da to nisam ja". Prema izvješću FBI-a pištolj nije mogao opaliti "bez povlačenja okidača", ali obrana tvrdi da je nalaz pogrešno interpretiran jer je pištolj bio u lošem stanju, te je pukao na dva mjesta pri jedinom testnom opaljenju. Iako je i šerif okruga Santa Fe Adan Mendoza za Fox News rekao: "Pištolji ne pucaju samo tako."
U svakom slučaju, glasnogovornik ureda okružnog tužitelja u Santa Feu za USA Today rekao je da nagodba neće imati utjecaja na kaznenu istragu koja je u tijeku i na odluku hoće li se i protiv koga podići optužnica, dodavši "Nitko nije iznad zakona." Dakle, nema govora o "dogovornoj pravdi". Ključni fokus istrage je kako je pravi metak dospio u filmski rekvizit, još lani u studenome rekla je okružna tužiteljica Mary Carmack-Altwies za ABC potvrdivši da je na filmskom setu nađeno još pravih metaka. Kao moguće odgovorne osobe, izdvajaju se oružarka te dobavljač oružja i streljiva. I oni negiraju odgovornost. Ured za zdravlje i sigurnost na radu Novog Meksika okrivio je tvrtku Rust Movie Productions zbog "čiste ravnodušnosti" prema sigurnosnim protokolima te im je izrečena maksimalna kazna od 136.793 USD.
Iako se imunitet od kaznenog progona ni u Americi gdje sve ima svoju cijenu, ne može kupiti, ne treba sumnjati da će nagodba imati blagotvoran učinak u slučaju potrebe za izborom kazne. Iako je nedvojbeno riječ "samo" o nesretnom slučaju, a ne o ubojstvu, reakcije pokazuju da je "kupnja" bilo kakvih kaznenih pogodnosti prilično odiozna. A kamo li ne kod najtežih zločina. Za ubojice, seksualne predatore, silovatelje, pedofile, teroriste, razbojnike... podrazumijeva se da je zatvor jedina adekvatna kazna koja nema alternative. Sudeći po pogrešnim percepcijama nagodbe u slučaju Aleca Baldwina, čini se da bi se i u takvim rubnim slučajevima našlo zagovaratelja nagodbenih rješenja bez kazne.
Baš u vrijeme kad je bijeg Zdravka Mamića u BiH intenzivno zaokupio pažnju medija i javnosti, revoltiranih što mu je to omogućeno, na marginama radnog skupa u organizaciji Vrhovnog suda na koji su pozvani i novinari, bubnuo sam da me baš briga hoće li izdržavati zatvorsku kaznu. Umjesto da si naivno umišljamo kako će nekoga takvoga i u tim godinama život iza rešetaka promijeniti, najvažnije je da vrati sav protuzakonito stečen novac, njemu tako važan.
Stoga je bolje njemu i takvima opaliti novčanu kaznu. Uloga zatvorske kazne je u resocijalizaciji, vraćanju zalutale duše na pravi put. Osuđenik za izdržavanja kazne treba prihvatiti da je pogriješio i shvatiti da u zajednici u kojoj živi mora poštivati zadana pravila ponašanja. Uostalom, samo izravni troškovi boravka (hrana, energija, liječenje, naknada za rad...) tijekom šest i pol godina zatvorske kazne izrečene Mamiću, prema cjeniku iz posljednjeg dostupnog godišnjeg Izvješća o radu kaznionica, zatvora i odgojnih zavoda, koštalo bi nas 120.000 kuna, a kad se uzmu u obzir svi troškovi zatvorskog sustava po zatvoreniku, onda gotovo milijun kuna.
Dakako, mnogi bi, unatoč tomu, potaknuti osvetničkim porivima, ipak vjerojatno radije guštali uz spoznaju što je onaj Zdravko Mamić koji se tako znao bahatiti, raskalašeno i drsko ponašati pred kamerama, u ponižavajućim okolnostima iza rešetaka bez obzira na to koliko nas to koštalo i s penalnog gledišta bilo beskorisno pa i pod cijenu da nakon što izađe iz zatvora otpuhne prašinu s nekog snopa novca koji je uspio sakriti od države.
Naravno, to bi bio korak prema uvođenju bogataškog prava u kazneno pravosuđe. Osim toga, postavlja se pitanje svrhe takve kazne u slučaju kad je umjesto osuđenika plaća neki njegov član obitelji, prijatelj ili nevažno je tko. Jak je i argument treba li tako, koliko god to bilo i profitabilno za državu, pogodovati osuđenima za koruptivna kaznena djela, premda stoji i protuargument da je bilo gore kad je potpredsjedniku Vlade zatvorska kazna zamijenjena guljenjem krumpira. Naravno da zatvor ima jači efekt osude i dugotrajniji preventivni učinak za razliku od jednokratne isplate neke svote novca.
To su prigovori s kojima se nose i vlasti u BiH, još od 2010. kad su izmjenama Krivičnog zakona BiH omogućili da se zatvorska kazna u trajanju do jedne godine može na zahtjev osuđenika zamijeniti novčanom kaznom koja se plaća jednokratno u roku 30 dana. Jedan dan zatvora vrijedi 100 KM, što znači da za 36.500 KM, što je 146.000 kuna, osuđenik može otkupiti godinu zatvora. Na tako kratkotrajne zatvorske kazne osuđuje se, ili bi trebali biti osuđeni, počinitelji lakših kaznenih djela kojima je to prvo suočavanje s kršenjem zakona, s tim da se u određenim okolnostima, osobito recidivistima zahtjev za zamjenom kazne može i odbiti.
U Republici Srpskoj nakon ukidanja 2017. otkup je vraćen 2021. i upola je jeftiniji. Unatoč tome, predsjednik Osnovnog suda u Banjoj Luci Milenko Milekić za Radio Slobodnu Europu rekao je da je riječ o dobrom rješenju jer "kratke kazne često ne postižu svoj cilj" pa je dao razumno obrazloženje: "Ako je cilj resocijalizacija, kraćim zadržavanjem u zatvoru ne može se ništa postići, a boravkom u zatvoru, pogotovo mlađih ljudi, oni dolaze u dodir sa starijim kriminalcima i to često ima, čak, i negativan efekt na njihovu ličnost, tako da ne možemo govoriti da se kroz kratke kazne može postići svrha kažnjavanja."
Najveća je mana takvog pristupa što korištenje te mogućnosti ne mogu ostvariti osuđenici lošijeg imovinskog statusa. Portal Večernjeg lista u BiH objavio je podatak da je od 2014. do 2020. u 1766 slučajeva, nekih i s više osuđenika, zatvorska kazna zamijenjena novčanom. Federalni ministar pravde Mato Jozić za RSE ističe da su ostvarene ogromne uštede. Pa i profiti, dodali bismo. Jer i osuđenici susjednih zemalja, pa i hrvatski, koji imaju i državljanstvo BiH, traže izdržavanje kazne u BiH, pa kad im se to odobri, po tamošnjem zakonu otkupljuju kaznu uplaćujući tražene iznose u proračun BiH. Hrvatska od BiH ne može tražiti čak ni naknadu troška kaznenog postupka u tim slučajevima i zasad uzaludno grinta kako je to neprihvatljivo. Stoga, tim osuđenicima i dalje prijeti izdržavanje kazne u Hrvatskoj.
Tako su mediji objavili slučaj osuđenog na godinu zatvora za utaju oko milijun kuna poreza, koji je kao državljanin BiH zatražio da tamo izdržava kaznu, pa ju je otkupio. Na koncu je od njegove utaje poreza u Hrvatskoj zaradila i BiH, a i njemu je ostalo oko 850.000 kuna. Hrvatska policija, državni odvjetnik, možda i financijski vještak, suci, svi su uzalud radili, Hrvatskoj je ostao sav taj trošak suđenja. Sljedeće godine bit će šest godina od izricanja pravomoćne kazne od godine zatvora i nastupa zastara izvršenja.
Međutim, Europska komisija u Izvješću o BiH za 2021. kritizira njihovu kaznenu politiku kao nedjelotvornu u borbi protiv korupcije i zbog neadekvatnih kazni koje nemaju dovoljan preventivni učinak. Zabrinjavajuće im je da od 120 presuda za pranje novca u 2020. izrečeno samo pet zatvorskih kazni. Prigovaraju i da su česti sporazumi o priznanju krivnje, sankcije blage zbog prekomjernog uvažavanja olakotnih okolnosti "dok su zatvorske kazne često uvjetne ili se čak pretvaraju u novčane što ima slab odvraćajući efekt". Doduše, valja imati na umu da je taj stav iznesen u kontekstu zemlje izrazito izložene visokoj korupciji.
Uoči ulaska Hrvatske u EU naša je Vlada sačinila smjernice za izmjene Kaznenog zakona u kojima je pisalo "posebno zabrinjava da se preko jedne trećine svih izrečenih kazni zatvora odnosi na kratkotrajne kazne zatvora u trajanju do 6 mjeseci čije izricanje bi trebalo u najvećoj mogućoj mjeri izbjegavati jer imaju previše negativnih posljedica po počinitelja." Udio tih kazni u izrečenim bezuvjetnim zatvorima, od 32,5 u 2012. godini (izmjene KZ-a stupile su na snagu 2013.) uistinu se smanjio prema podacima DZS-a do 2019. na 12,3 posto (2018. 11,3 posto). Ali, udio kazni od tri mjeseca do godine zatvora je od 65 do 72 posto, dok je recimo 2004./2008./2012. bio 53,7 do 59,7 posto. Dakle, unatoč izmjenama zakona koje su omogućile širu primjenu alternativnih sankcija, te unatoč sugestijama znanosti i politike, suci i dalje često posežu za kratkotrajnim bezuvjetnim kaznama zatvora.
U povodu tadašnje reforme sustava kazni prof. dr. sc. Ksenija Turković (bivša sutkinja ESLJP-a) i danas prof.dr. sc. Aleksandar Maršavelski o tome su pisali u studenom 2012. u svom znanstvenom radu: "Poznato je da je primjena kratkotrajnih zatvorskih kazni povezana s različitim negativnim učincima: nemogućnost provedbe ozbiljnijeg programa preodgajanja, desocijalizacija i stigmatizacija primarnih delinkvenata, izlaganje negativnom utjecaju iskusnijih kriminalaca, opasnost od recidiva zbog gubitka straha od zatvora, gubitak zaposlenja, narušenje obiteljskih odnosa, a osim toga masovno izricanje kratkotrajnih kazni zatvora na kraju dovodi i do prenapučenosti zatvorskog sustava. S druge strane, pozitivni učinci uglavnom se svode na "šok-terapiju", koja se smatra posebno učinkovitom kod prometnih delinkvenata."
Stoga je povećan arsenal alternativnih sankcija te je zakonom tada propisano da se kazna do šest mjeseci može izreći "samo ako se može očekivati da se novčana kazna ili rad za opće dobro neće moći izvršiti ili ako se novčanom kaznom, radom za opće dobro ili uvjetnom osudom ne bi mogla postići svrha kažnjavanja". To je učinjeno po uzoru na švicarski, njemački i austrijski KZ. Dvoje znanstvenika istaklo je i da je uvedeni sustav dnevnih iznosa najbolji model određivanja novčane kazne koji poznaje suvremeno kazneno pravo jer se njime kazna prilagođava imovinskim prilikama osuđenog pa razmjerno jednako pogađa i siromašnog i bogatog počinitelja jer podnose "jednaku žrtvu". U pozadini reformskih poteza bila je i dijagnoza, o kojoj su oni pisali: "Zabrinjava konstantno smanjivanje izricanja novčanih kazni pa se tako u odnosu na 2002. godinu udio novčanih kazni u ukupno izrečenim kaznama 2007. i 2008. godine smanjio gotovo tri puta. Kao glavni razlog ovom smanjenju navode se teškoće vezane oko naplate novčane kazne zbog čega osuđenici često završavaju u supletornim zatvorima pa novčana kazna gubi svoj smisao."
I što se promijenilo? Doduše, znatno se smanjio broj bezuvjetnih kazni zatvora od tri do šest mjeseci iako ih se izriče još dosta, od 400-500 godišnje, ali se povećao udio kazni od 6 mjeseci do godine zatvora. Prema podacima DZS-a za posljednje dostupno petogodišnje razdoblje, godišnje je izricano od 1708 do 2078 takvih kazni. Bezuvjetnih novčanih kazni bilo je po stotinjak, dok ih je recimo 2004. izrečeno 3491. Ta se kazna nešto više izriče kao sporedna, odnosno kao ljuti začin uz kaznu zatvora, a najviše 2019. u 537 slučajeva dok ih je prethodnih godina bilo tristotinjak. Očito je "rad za opće dobro", što je i bila intencija, preuzeo važnu ulogu jer je u istih pet godina primijenjen u 1116 do 1539 slučajeva.
S obzirom na to da DZS nema svježijih podataka, korisna su godišnja izvješća Glavne državne odvjetnice, iz kojih proizlazi da je 2020./2021. društveno koristan rad, možda i zbog pandemije, korišten u 681/785 slučajeva. Premda DORH ističe da je znatno porasla zamjena kazni zatvora radom za opće dobro, lani u 18,9 posto slučajeva. Uvjetna osuda i dalje je najzastupljenija sankcija, u 71,63 posto osuđujućih presuda, a novčana kazna u 2,45 posto. S tim da se podaci DORH-a očito metodološki razlikuju od DZS-ovih u kojima je od 2015. do 2019. bio prilično ujednačen udio pojedinih vrsta kazni, pa je uvjetnih osuda bilo od 76,8 do 80 posto, bezuvjetnog zatvora od 17,7 do 19,5 i novčanih kazni od 1 do 1,4 posto.
Smanjeno korištenje novčanih kazni, uz porast rada za opće dobro, možda je i posljedica utjecaja gospodarskih prilika na imovinsko stanje počinitelja i strukturu kriminaliteta. Naša analiza pokazuje da iako novac u našem društvu ima sve veći značaj, u praksi kažnjavanja onih koji svoje ponašanje nisu uskladili sa zahtjevima zajednice sve se manje koristi kao alternativni način preodgoja počinitelja kaznenih djela, iako nema dvojbe da i ta sankcija baš u odnosu na imućnije ima moć "šok-terapije".
Naravno, i pri tome ipak treba voditi računa da se ne upadne u zamku punitivnog (kaznenog, penalnog) populizma, o kojem je svojedobno, kritizirajući teatralnog predsjednika Aleksandra Vučića, na Peščaniku pisao beogradski povjesničar i pravnik dr. sc. Srđan Milošević. Tom "demagoškom oživljavanju antikvarnih i pogrešnih ideja o društvenoj korisnosti, pravednosti i potrebi pooštravanja kaznenih mjera protiv počinitelja kaznenih djela", nerijetko pribjegavaju politika, mediji i javnost i u Hrvatskoj. Stoga vrijedi citirati sjajnu analizu: "Međutim, za sam kazneni populizam i nije od presudne važnosti zagovaraju li njegovi zastupnici teže kažnjavanje zato što i sami vjeruju u neki pozitivni učinak takvog rješenja ili jednostavno šire to pogrešno uvjerenje zato što znaju da će naići na podršku javnosti.
Suština je u tome da to nedvosmisleno pokazuje puku sirovu silu države-siledžije, koja je vjerojatno nesposobna, a iznad svega – nevoljna i nezainteresirana stvoriti društveni kontekst u kojem bi činjenje kaznenih djela bilo na primjereniji način obeshrabrivano. Pooštravanjem kaznene politike država podilazi osvetoljubivim nagonima, inzistira na retributivnom karakteru kazne, čime udovoljava raznim emotivnim stanjima, a najviše agresiji onih koji najčešće i nisu neposredno pogođeni učinjenim kaznenim djelom. Ako se time išta postiže, onda je to upravo posredno poticanje na nasilje, na kulturu "oko za oko" i uopće na divljački svjetonazor kakav je potrebno iskorjenjivati, a ne poticati ga ili mu podilaziti. Takvim pristupom od pravosuđa se stvara svojevrsna arena, u kojoj o životu i smrti odlučuju galvanizirane i nasiljem obezumljene mase, kod kojih vladajuća klasa zapravo sama proizvodi agresivne porive, koje potom potiče, njeguje i zadovoljava. I tako ukrug", napisao je Milošević.
Stoga je pozitivan primjer nedavna presuda sutkinje Općinskog suda u Splitu Magde Davidović Glumac, koja je osudila hakera koji je kao 19-godišnjak "provalio" u Facebook profile pedesetak korisnika pa je varao "igrače" Supersport kladionice. Skupio je 65 kaznenih djela (64 računalne prijevare i krivotvorenje) i za svako je dobio sedam mjeseci zatvora, ali mu je dana jedinstvena kazna od godine zatvora, koju neće izdržavati ako u roku pet godina ne učini novo kazneno djelo i 52 oštećenih u roku šest mjeseci naknadi štetu od 57.094 kune. Prošlo je osam godina od počinjenja kaznenog djela i osim što je spis narastao do najmanje 762 stranice, kako proizlazi iz presude, L.K. se oženio, ima više djece, stalan posao, te iako je u početku za neka djela šutio, u travnju ove godine je sve priznao, pokajao se i obećao da je naučio životnu lekciju. Mora platiti i troškove postupka od 2100 kuna.
I dva sudska vijeća Županijskog suda u Zagrebu pod predsjedanjem Dražena Kevrića osudila su u jednom od krakova afere Hipokrat osmero obiteljskih liječnika jer su primali razne nagrade farmaceutske tvrtke Farmal, najčešće u bonovima trgovačkih centara, a neki i u novcu, kako bi pacijentima preporučivali njihove lijekove. Uvjetno su osuđeni na zatvorske kazne od šest, osam ili deset mjeseci zatvora uz rok kušnje od tri godine, oduzeta im je imovinska korist i do gotovo 50.000 kuna, izrečena im je kao sporedna i novčana kazna u iznosu od 30 ili 60 dnevnih dohodaka (od 6500 do 12.000 kn, a jednom je liječniku to iznosilo 24.000 kn) i svaki mora naknaditi po 5000 kuna troška postupka. Po(r)uka liječnicima iz tih presuda uistinu je "čuvaj se farmaceuta i kad darove nose".
Problem dosuđivanja kratkotrajnih zatvorskih kazni Njemačka je riješila tako što njihovi suci izriču upravo novčane kazne, i to za nas nepojmljivih više od 80 posto svih kaznenih osuda. Jest da bi to u našim okolnostima zbog nemogućnosti plaćanja bilo pretočeno u zatvorske dane, ali ipak, nije li naših u rasponu od tri mjeseca do godine zatvora oko 70 posto svih izrečenih zatvorskih kazni prilično pretjerano, kao što je i udio od 1-2 posto novčanih od svih kazni, prilično premalo.
