Nikšu Kaleba, nekadašnjeg hrvatskog rukometnog reprezentativca, nositelja zlatne medalje s Olimpijskih igara u Ateni 2004. godine, sreli smo obučenog u ronilačko odijelo, u Komarni, uz more. Radi, kaže, na Pelješkom mostu, vlasnik je ronilačke tvrtke i očito profesionalac u svom poslu. Na izgradnji Pelješkog mosta angažiran je od samog početka.
Održavao cijevi pod morem
– Radio sam na polaganju vodovodne cijev između kopna i Pelješca, stavljanja konstrukcija i, zajedno s kolegama iz Dubrovnika i Splita, na postavljanju pilota i podvodnim miniranjima. Dakle, bilo je raznih poslova. Nije naporno, jer je to takav posao kao u vrhunskom sportu, sve se isplanira i iskontrolira nekoliko puta unaprijed kako ne bi bilo nekakvih nepredviđenih situacija – kaže nam Kaleb.
Iznenadilo nas je što ga vidimo u ronilačkom odijelu, a ne u rukometnoj dvorani.
– Još dok sam profesionalno bio u sportu, bavio sam se ronjenjem, a nakon rukometne karijere radio sam u regionalnom Vodovodu na održavanju, a taj vodovod ide na Pelješac, Lastovo, Korčulu i Mljet pa smo kolega i ja održavale cijevi pod vodom – govori Kaleb koji nam je opisao kako je izgledalo raditi s Kinezima. Nisu slučajno Pelješki most izgradili prije roka.
– Kada smo postavljali vodovodnu cijev od Komarne do Pelješca, što im je bilo jako važno jer na Pelješcu su imali kamp s 500 ljudi i betonaru za čiji rad je nužna voda, a na Pelješcu je nema, radili smo od petka ujutro u 7 sati do ponedjeljka popodne, s dvije pauze od po nekoliko sati za spavanje. To vam je kineski tempo. Maksimalna dubina mora ovdje je 28 metara, s tim da, dok smo ronili u pilotima, ronili smo na 50 metara u cijevi koja je široka 1,63 metra. Malo klaustrofobično, ali navikneš se – kaže Kaleb.
Ispričao nam je i jednu anegdotu s gradilišta.
– Mene odmalena zovu Kina jer sam bio bucmast i nasmijan pa su mi oči bile kose i, normalno, kolege koje me znaju mi se na gradilištu obraćaju; "Kina, dođi", "Kina, donesi", "Di si, Kina" i tako. To je čuo jedan kolega iz BiH pa me pita: "Je li, jarane, reci mi je li teško bilo naučiti naš jezik?", a ja njemu kažem: "Učim ga od rođenja" – smije se Kaleb.
Zašto nije ostao u rukometu, pitamo ga. Za nekadašnju zvijezdu poput njega uvijek ima mjesta. Osim olimpijskog zlata, s hrvatskom rukometnom reprezentacijom osvojio je zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu u Portugalu 2003. te srebra na Svjetskom prvenstvu u Tunisu 2005. i Europskom prvenstvu u Norveškoj 2008., što u je bio zadnji nastup za reprezentaciju, a u toj sezoni završava i aktivnu rukometnu karijeru.
Problem jer ima kičmu
– Vrlo je jednostavno. Jedno vrijeme bio sam u rukometu, radio sam četiri godine besplatno s djecom, a onda su se pojavili zdravstveni problemi, u leđima imam nešto što ljudi obično zovu kralježnica, a to se ne sviđa političkim strankama. Nisam lik koji će savijati kičmu da bi bio reklama nekome za nešto. S druge strane, gledajući rukomet u Metkoviću, ne samo za mene nego za jedan određeni krug ljudi, koji su bili izbornici hrvatske reprezentacije, poput Ilije Puljevića, ili ljudi koji su kao treneri osvajali prvenstva Austrije, Bosne i Hercegovine ili nekih drugim zemalja ili su nekakvi olimpijski pobjednici, za njih nema mjesta. Nemamo dovoljno znanja i iskustva da možemo pomoći rukometu u Metkoviću. Srećom, imam dovoljno znanja da mogu komentirati Svjetsko rukometno prvenstvo – sarkastično kaže Kaleb. Ipak, nikad nije razmišljao o odlasku iz Metkovića.
– Moj plan bio je raditi s djecom. Iako nikome ništa nisam dužan u životu jer sam sve stekao svojim radom, imam nekakav osjećaj zahvalnosti, empatije i altruizma. Nakon osvajanja zlata na Olimpijadi zahvalio sam svim svojim profesorima u osnovnoj i srednjoj školi i razrednicima jer sam ih se doista sjetio u tom trenutku i bio sam zahvalan za sve što su za mene učinili. I nakon toga, vodio me neki osjećaj dobronamjernosti i duga, da ja to odradim kroz rad s djecom. Radio sam to jedno vrijeme, a biti profesionalni rukometni trener, to me stvarno ne zanima. Ja sam s djecom radio volonterski, za gušt, ali očito za Rukometni klub Metković nisam dovoljno dobar – kaže Kaleb.
Pitamo ga tko nakon Stipe Gabrića Jambe "vedri i oblači" u metkovskom rukometu.
– HDZ! Kratko i jasno. Kad je bio Most, i njima sam govorio iste stvari, a oni su bili malo fleksibilniji pa su prihvaćali neke sugestije, međutim, ovi danas imaju stav: "Ako nisi s nama, ti si protiv nas" i tu nema nikakvog razgovora ni prihvaćanja – kaže Kaleb. Inače, rukometni klub u Metkoviću se trenutačno bori za ulazak iz druge u prvu hrvatsku ligu.
– Naravno, volio bih da naprave taj korak naprijed pa da ja u Metkoviću mogu gledati Nexe, Zagreb i druge prave ekipe, ali moram reći da se u klubu jako loše radi s mlađim kategorijama – upozorava Kaleb.
Ipak, iako nije aktivan, osim što na televizijskim prijenosima komentira igru naše rukometne reprezentacije, čest je gost u brojnim rukometnim dvoranama diljem Dalmacije. Pozivaju ga u Šibenik, Split, Dugopolje, dijeli djeci medalje, pokale ili majice nakon turnira i prvenstava.
– U Metkoviću to rade političari, a ja živim 30 metara od dvorane, iz svog dnevnog boravka vidim semafor u dvorani – kaže Kaleb koji je jedini od zlatne olimpijske generacije Metkovaca ostao živjeti u Metkoviću.
– Davor Dominiković je sada u Njemačkoj, Pako Ćavar i Vlado Jelčić Mana su u Zagrebu, Slavko Goluža je isto trenutačno u Zagrebu – kaže Kaleb koji je bio i jedini aktivni igrač RK Metković kada je osvojio medalju. Ali, poručuje, ne opterećuje se ničim.
– Pelješki most je gotov, idem na godišnji odmor do sredine listopada. Kuća mi je na moru, u Dubokoj u Komarni, gliser je ispred kuće i to je to – kaže Nikša Kaleb.
