Hrvatski su biskupi na svom posljednjem zasjedanju za novog predsjednika Hrvatske biskupske konferencije izabrali nadbiskupa zadarskog mons. Želimira Puljića. Ovo je njegov prvi intervju nakon toga izbora.
U prvom krugu izabrani ste za novog predsjednika HBK, što govori o jedinstvu episkopata, a ne, kao što ga se želi prikazati, nejedinstvu?
Budući da je ovo moj prvi razgovor u novinama, koristim prigodu još jednom zahvaliti braći u episkopatu na ukazanom povjerenju. Hrvatski biskupi u više navrata pokazali su i dokazali svoje jedinstvo o bitnim stvarima. Ali i svoje bogatstvo i raznolikost u stvarima koje nisu od bitnog značenja. U duhu onoga načela koje se pripisuje svetom Augustinu, a koje glasi: 'U onome što je bitno, neka bude jedinstvo. U onome što je dvojbeno, neka bude sloboda. A u svemu neka vlada ljubav.' Moram ovdje biti malo i osoban pa reći da sam tu Augustinovu misao uzeo kao svoje biskupsko geslo kad sam prije 22 godine imenovan dubrovačkim biskupom. Geslo mi se svidjelo zbog riječi 'sloboda' koja je prepoznatljivo vezana uz Dubrovnik, grad slobode. Zadržao sam isto geslo i kod premještaju u Zadar. Što sam stariji, to mi se geslo sve više sviđa. Osjećam da može biti korisno i u drugim relacijama; kako onim obiteljskim, tako i onim poslovnim, stručnim i društvenim. Što se pak tiče članova Hrvatske biskupske konferencije, biskupi doista njeguju i čuvaju crkveno i narodno jedinstvo. Svjesni su, naime, da je Biskupska konferencija 'škola zajedništva' koju se pohađa, uči i ide naprijed. Stoga, ne stoje insinuacije koje govore o nejedinstvu u hrvatskom episkopatu.
>> "Slučaj Dajla riješit ćemo zajedno s hrvatskim biskupima"
Kakav je stav biskupa o slučaju Dajla? Naime, o tom pitanju imali ste izvanredno zasjedanje prije premijerova odlaska u Vatikan?
Primjećujem da vas problem Dajle još uvijek interesira. Pokušat ću verbalizirati i vašu novinarsku znatiželju gledom na stav hrvatskih biskupa u toj stvari. Kad se govori o stavovima, poznato je kako to uključuje nekoliko bitnih sastavnica koje daju kolorit određenom stavu. Psiholozi govore npr. o tri glavna sastavna dijela stava: emocionalnom, spoznajnom (kognitivnom) i onom koji pojedinac očituje u ponašanju. Mislim da su biskupi u slučaju Dajle složnih i jedinstvenih stavova, kako na spoznajnoj i emocionalnoj, tako i na razini ponašanja. A u duhu Augustinove misli trajno ih prati duh tolerancije za određene razlike kao i izraziti osjećaj crkvenosti. To smo pokazali i u prigodi izvanrednog zasjedanja koje spominjete, kao i u više drugih prigoda i razgovora. A kada su pak u pitanju bitne stvari koje se tiču crkvenih propisa, moralnih načela, odanosti i poslušnosti Svetom Ocu, tu nema diskusije. Jedinstvenost stavova, dakle, nije upitna.
Govori se da bi se biskupi mogli odreći nekih svojih potraživanja u imovini i novcu kako bi se to pitanje riješilo?
Nisam čuo o takvim planovima.
Vi i biskup Bogović lani ste jedini istupali u javnosti i bili kritični prema potezima Vatikana i talijanskih benediktinaca. Kakav je stav sada, imate li nekih novih spoznaja?
Ne mogu govoriti u ime Bogovića. Ali, svidjela mi se jedna njegova rečenicom da je potrebno voditi se 'višim ciljevima' kada su u pitanju materijalni nesporazumi, pa sam se tom rečenicom i ja poslužio. Moj istup u javnosti zapravo je bio krik i molba upućena svima koji mogu nešto učiniti da se taj slučaj riješi. Bio sam, naime, kao i svi žitelji Hrvatske svjestan kako bi slučaj Dajla mogao nanijeti golemu štetu Crkvi, njezinim predstavnicima u Hrvatskoj i u Vatikanu, posebice ugledu Svetog Oca kojega smo imali milost i čast ugostiti koji mjesec dana prije izbijanja afere.
Istina je da sam bio kritičan prema benediktincima iz Praglie (Italija). Naime, nakon što je biskupu Milovanu uspjelo vratiti njihova oduzeta dobra, očekivalo bi se da se oni vrate u Dajlu gdje su dobrotom i darovnicom grofa Grisonea započeli svoj kontemplativni život i rad. Uz to je poznato da je taj crkveni red zadužio crkvenu i hrvatsku narodnu povijest, pa je prava šteta što je do spora došlo. Ali, sporovi su tu da ih se rješava. Ne samo pravnim normama nego i evanđeoskim duhom. To su bile moje želje i moja očekivanja. To je bila i moja izjava koju sam dao na zamolbu medija. Izjava je, kao što vidite, sročena u duhu želje da se spor rješava pravnim, crkvenim i evanđeoskim mjerilima.
Premijer je rekao da je Sveta Stolica o pitanju Dajle bila u pravu, a hrvatski biskupi nisu?
Oko te premijerove izjave bilo je u javnosti određenih nedoumica. Kao da bi se radilo o različitim stavovima Svete Stolice i Biskupske konferencije. A ovdje je riječ o unutarcrkvenom pitanju kod kojega je u rješavanju posredovala Sveta Stolica. Ne radi se, dakle, o konfrontaciji stavova, nego o pokušaju posredovanja za rješavanje slučaja. I kada je apostolski nuncij na izvanrednom zasjedanju HBK iznio razgovore i dogovore koje je imao s državnim tijelima RH, a u vidu premijerova posjeta Vatikanu, biskupi su dali podršku nastojanjima Svete Stolice i Republike Hrvatske da se stvar riješi u ozračju dobrih i prijateljskih odnosa dviju država. Na nedavnom redovitom zasjedanju apostolski nuncij je izvijestio da stvari idu u dobrom smjeru rješavanja slučaja na opće dobro Hrvatske i Crkve u njoj. Sjećam se s tim u vezi jedne radioemisije u kojoj su odvjetnik i sudac pripovijedali o sudskim i odvjetničkim teškoćama i problemima. Na upit voditelja emisije mogu li se sjetiti nečega što im se osobito svidjelo u njihovoj službi, sudac je odgovorio: 'Najdraže mi je kad se stranke dogovore i odustanu od sudskog procesa.' A to je potvrdio i odvjetnik. U tom kontekstu biskupima je bilo drago čuti o dogovoru dviju strana koji ide u smjeru rješavanja spora.
Kako biste ocijenili odnose s vlastima danas?
Samom riječju 'danas' ograničili ste mi mogućnost govora o općem odnosu Crkve i društva, Crkve i nositelja vlasti, Crkve i drugih skupina u društvu. Ove godine, naime, obilježava se pedeseta obljetnica otvaranja Drugog vatikanskog sabora na kojem je Crkva rekla ono što misli i vjeruje o sebi. Ali, isto tako rekla je što misli o društvu, obitelji, politici, kulturi, miru, o drugim religijama, o odnosu s onima koji vjeruju na drugačiji način, kao i o odnosu s onima koji uopće ne vjeruju. Radi korektnog odnosa državne vlasti i Crkve, predstavnici Svete Stolice i Republike Hrvatske su 1996. i 1998. nakon višegodišnjih pregovora i dogovora potpisali međunarodne ugovore o odnosu Crkve i države. Ne za jednu godinu ili neko određeno razdoblje, nego dotle dok ugovorne strane ne budu procijenile da su se prilike bitno promijenile. Ugovorima je stvoren okvir slobodnog djelovanja Crkve u slobodnoj državi. Bilo bi prerano donositi neku procjenu ili ocjenu tih odnosa. Pogotovu gledom na konkretnu sadašnju situaciju. Istupi pojedinaca nisu nužno i mjerilo stava sadašnje državne vlasti, premda mogu biti indikator određenog kursa i smjera. Gledajući pak u globalu, moglo bi se reći da se aktualna vlast trudi poštovati ono što je u Ugovorima potpisano i dogovoreno.
Prepoznajete li i vi "kršćanofobiju" u hrvatskom društvu?
Na određenu 'kršćanofobiju' u Europi upozoravali su i blaženi Ivan Pavao II. i sadašnji papa Benedikt XVI. koji je u jednom razgovoru za njemački Welt (2006.) govorio o 'predrasudama i otklonu vjerskih vrednota' u medijima. Izričito je naglasio kako je na djelu 'antikršćanska diktatura u medijima' koja ne progoni kršćane direktno, ali ih marginalizira ili proglašava 'fundamentalistima'. A to pokazuje paradoks koliko su 'takozvani tolerantni djelatnici medija netolerantni', veli papa. Njegov predšasnik blaženi Ivan Pavao II. govorio je kako je 'način ograničavanja vjerske slobode danas podmukliji od progonâ' (2005.).
Interesantna je s tim u vezi pobuna francuskog Židova i agnostika Bernard-Henrija Levyja koji je 2006. pisao protiv 'govora mržnje u medijima, kao i protiv onih koji od Pija XII. do Benedikta XVI. optužuju Crkvu za sva zla u svijetu'. On je javno rekao kako se ne slaže s 'plimom novog vala antikatolicizma' koji se širi Europom. Ovaj francuski intelektualac poznat je diljem Europe kao branitelj ljudskih prava i klasičnih europskih vrijednosti. Iako je kao Židov i agnostik protiv Katoličkog kodeksa, on veli da je u 'plimnoj navali antikatolicizma na strani Crkve' (2006.). Sličnih pojava 'kršćanofobije' susrećemo i u hrvatskom društvu koje se uklapaju u taj 'europski plimni val antikatolicizma'.
Kako je moguće da se donose zakoni i uvode pravila suprotna kršćanskim načelima u društvu koje je gotovo stopostotno kršćansko?
Zakone donose predstavnici u Saboru koji su birani na slobodnim demokratskim izborima. Ako ljudi pitaju kako to da se 'donose zakoni suprotni kršćanskim načelima u društvu koje je gotovo stopostotno kršćansko', ja bih upitao ljude: Kako to da su izabrali takve pojedince koji neće uzimati u obzir njihove kršćanske nazore i stavove? Ili još malo izoštrenije: Otkud pravo njihovim izabranim predstavnicima, koje su svojim glasom ovlastili da mjesto njih diskutiraju, dižu ruku i usvajaju zakone, da to čine u suprotnosti s onim što njihovo biračko tijelo vjeruje i do čega drži? A ako se to već događa, kao što vidimo da se događa, onda birači imaju pravo najprije to njihovo ponašanje nazvati pravim imenom pa kazati: 'Naši izabrani predstavnici su nas prevarili. Nećemo im više pokloniti svoje povjerenje.'
To je zapravo usud i prednost demokracije: Birati one koji će zastupati tvoje stavove, nazore i uvjerenja. A ako to ne čine, imaš pravo podignuti crveni karton i uskratiti svoj glas. No, za to je potreban odgoj svijesti i odgovornosti, kako kod onih koji biraju tako i kod onih koji se kandidiraju i bivaju birani. Čini mi se kako ta svijest i odgovornost za sudjelovanje u javnom životu i kod nas pomalo raste. Istina, presporo, ali, miče se puževim korakom.
Snosi li Crkva, tj. crkveni vrh i crkveni službenici, dio krivnje za očiti moralni sunovrat hrvatskog društva?
Ako neko društvo proživljava 'moralni sunovrat', kako ste opisali hrvatsku stvarnost, onda ni Crkva sa svojim službenicima ne može prati ruke i reći 'to se mene ne tiče'. Jer, ona nije izvan toga društva. I nije zajednica svetih i bezgrješnih pojedinaca, nego društvo spašenih; ne vlastitom snagom i zaslugom, nego mukom i smrću Kristovom. Njezina je dužnost i poslanje objaviti Radosnu vijest da smo spašeni i otkupljeni te upućivati i pozivati ljude da poštuju moralne zakone koji su objavljeni ili pak upisani u narav čovjeka. Ona je, dakle, dužna i obvezna obrazlagati javno i otvoreno Božji plan s čovjekom koji joj je Isus povjerio.
Budući da taj plan ima ne samo vjersku nego i općehumanu vrijednost, ona to čini uporno i trajno, bilo to zgodno i nezgodno. Pa i onda kada izgleda da je 'moralni sunovrat na djelu'. Svemu tomu, dakle, usprkos, ona 'kroz mnoge nevolje' plovi ovim svijetom i pokušava donijeti svjetlo nade koje joj je Isus povjerio.
Je li, zapravo, došlo do temeljite duhovne obnove u Hrvatskoj nakon pada socijalizma?
Nije se dogodila temeljita duhovna obnova Hrvatske koju smo željeli nakon pada socijalizma. Ne smije se, međutim, zaboraviti kako je puna tri stoljeća u spisima brojnih 'prosvijetljenih filozofa' odjekivalo diljem kršćanske Europe da je Crkva 'nazadna', 'protiv napretka i znanosti', te da svojim moralom 'sputava i ograničava ljudsku slobodu' itd. Sve je to ostavilo traga u dušama mnogih ljudi. I proći će još puno vremena dok se ljudi osvijeste i spoznaju kako su izborili demokraciju i slobodu, pa se ne smiju zatvarati i povlačiti. Valja objaviti etičke norme ponašanja i istine u koje se vjeruje te pokazati kako ono što Crkva naučava, brani i traži služi općem dobru čovjeka i društva te kako ona time doprinosi općoj humanizaciji društva koje je izloženo brojnim patološkim pojavama. Iako se, dakle, željena temeljita duhovna obnova nije dogodila, puno je onih koji sa simpatijom gledaju na Crkvu i njezin socijalni i moralni nauk, pa podržavaju njezino zauzimanje za ljudska prava, za mir u svijetu, za prognane i bolesne, za djecu, stare i ugrožene. To je kredit koji bi joj mogao priskrbiti visoke kamate u procesu duhovne obnove. Vjerujem u to i nadam se; brojnim 'prosvjetiteljima' i pesimističkim prognozama usprkos.
Rimokatolička crkva u Hrvata nema veze s kršćanstvom o kojem mogu čitati u Bibliji (Novi zavjet). Kao prvo , današnji biskupi se ponašaju kao vlastelini i lordovi, čiji životi nemaju veze s nadglednicima(biskupima) u prvoj crkvi. To više nije apostolskaa crkva niti po praksi i očuvanju apostolskog biblijskog nauka, niti po načinu života. to odgovorno tvrdim kao kršćanin.