Trebala je to biti jedna Božićna kolumna. Nešto pitko, optimistično, baš onako kako i priliči mjesecu u kojem su dani najkraći u godini. Trebala je, a baš mi nekako ne ide. Dobrih vijesti je na prvi pogled prepuna košara. Naprosto ne znaš kuda pogledati, a da odnekuda ne iskoči neka dobra vijest…
Počelo je već prije nekoliko mjeseci, nikako da to komentiram, a trebao bih. Naslov je glasio – HEP na Cresu gradi najveću solarnu elektranu u Hrvatskoj. Sjajno, mislim ja – ipak je krenulo. Kad tamo – gradi se elektrana od 6,5 MW. Sporazum o tome potpisali su i pritom se nasmiješeni fotografirali predsjednik uprave HEP-a, zamjenica župana PGŽ-a i gvardijan lokalnog samostana (!).
Ne znam je li samo meni kao neobično u oči upalo da se elektrana gradi na crkvenom zemljištu, ali ajde… A elektrana? Najveća možda i jest u Hrvatskoj, ali… U isto vrijeme, vijest u albanskim i regionalnim medijima bila ja da je albansko ministarstvo energije odabralo je konzorcij izgradnju solarnog parka od 100 MW vrijednog 70 milijuna eura. Dakle, nisu se skupili direktor albanske elektroprivrede, zamjenica guvernera Akerne i gvardijan lokalnog samostana (ima li toga uopće u Albaniji?), nego je proveden međunarodni natječaj i izabran izvođač radova za elektranu cca 15 puta veću! U Albaniji, zamislite…
Doduše – da budemo skroz pošteni, čitao sam i da je HEP pri kraju pregovora o preuzimanju projekta u razvoju Sunčane elektrane Vis te još jedne sunčane elektrane i dva vjetroparka. Već u 2019. godini HEP će, kažu, u sunčane i vjetroelektrane uložiti 600 milijuna kuna. Sve je to vrlo pohvalno, sigurno, ali sve naše takve elektrane zajedno – još uvijek će biti bitno manje od jedne albanske… O statistikama i projektima europskih zemalja sada nećemo, daleko bi nas to odvelo… Mi naprosto moramo i možemo više i bolje.
Ali gradit ćemo i mi velike solarne elektrane, vidjet ćete. Nije to baš skroz jasno iz prve knjige nove Energetske strategije – tzv. Zelene knjige, ali će se to srećom ipak dogoditi. Mi ionako najviše volimo – ono zabranjeno. Možda je zapravo i dobra ideja izraditi jednu potpuno neambicioznu strategiju na 416 stranica (samo prva knjiga), onda ćemo moći jednog dana reći da se energetska tranzicija u Hrvatskoj dogodila ne zbog Energetske strategije, nego – Energetskoj strategiji usprkos!
Galerija - Sabor donio lex LNG
Što zapravo napisati o dokumentu koji ne prepoznaje Sporazum gradonačelnika, veliku i važnu inicijativu Europske komisije koju su uz 62 hrvatska potpisali i preko 7600 europskih gradonačelnika, a koji su zajedno ispunili preko 30% europskih energetskih i klimatskih ciljeva, ali zato spominje Sporazum o zaštiti šišmiša? Dokument doduše nigdje ne spominje ni integraciju toplinskog sektora i elektroenergetskog sektora, cijelo toplinarstvo je potpuno zanemareno, a elektromobilnost je općenito vrlo podcijenjena. Samo da dobijete osjećaj, u isto vrijeme je Volkswagen, najveći svjetski proizvođač automobila (10 milijuna auta godišnje) odlučio da 2026. u Njemačkoj prestaje proizvoditi aute s motorom s unutarnjim izgaranjem. Za šest godina!
Dokument je i praktički beskoristan za županije, gradove i općine – upravo one koji (jedini) provode projekte energetske tranzicije u Hrvatskoj. Iznenadilo me (ili možda ipak nije…) da se ne navodi niti uloga energetskih i razvojnih agencija, a kojima inače Europska komisija od milja tepa da su – pioniri energetske tranzicije. U Hrvatskoj ih inače ima pet, a u cijeloj Europskoj uniji čak 376. Koncepti poput pametnih gradova, pametnih zgrada i energetski pozitivnih gradskih četvrti ostavljeni su za neka bolja vremena, ali se zato nije propustilo dati savjete za strategiju razvoja pojedinih energetskih tvrtki u većinskom vlasništvu države (makar niti tu baš nije jasno što treba učiniti ili gdje i kako investirati). Jedan moj kolega koji je zapravo još puno zločestiji od mene ispravno je primijetio – radimo strategiju za prodavanje ruskog plina hrvatskim građanima. Teško da bih se ja sam to usudio napisati, zvuči previše loše čak i za nebožićnu kolumnu.
I tu sad dolazimo do jednog pojma koji je meni jako drag. Našao sam ga jučer u bespućima društvenih mreža među komentarima objave o realizaciji EU fondova u Hrvatskoj. Nacionalni interes. U Europi je poznat kao temeljno načelo državne politike još od Machiavellija, a u praksi ga je prvi provodio genijalni francuski državnik kardinal Richelieu. Nakon njega, barem do pojave Europske unije, postaje dominantan stil vođena politike u Europi. Nažalost, nismo ga se puno nagledali posljednjih desetljeća u Hrvatskoj, a u energetici gotovo da nismo uopće. Koja šteta!
Ako i samo ako se uspijemo dogovoriti da nacionalni interesi jesu i moraju biti jedino i isključivo nacionalni interesi, neovisno o opciji koja je ili će biti na vlasti, onda će nam i strategije drugačije izgledati i samo onda će se projekti događati, a EU fondovi trošiti, A važno je da se projekti događaju. Onda će se i ljudi doseljavati, a ne odseljavati, a mi ćemo napredovati, a ne nazadovati – kao društvo, kao država, kao pojedinci.
Uživajmo u Božiću, možda sljedeća kolumna i bude prava Božićna. A do onda se sjetite da je smisao Božića ljubav. Ne samo prema obitelji i prijateljima nego i prema domovini i državi. Onoj jedinoj. A nacionalni interes je zapravo i naš vlastiti interes, najveći i najbolji, ma kako to Hrvatima bilo teško shvatiti.
>> Pogledajte što Davor Ivanković kaže o izgledima da se dovrši posao sa zrakoplovima
Autor ove kolumne nema pojma o energetici i tehničkim mogućnostima, nego je tu i tamo pročitao koji bombastičan naslov na index.hr ili dnevno.hr.