Ništa od plakanja. Što bismo sad trebali, ridati godinu dana zato što smo nakon popisivanja pali ispod četiri milijuna stanovnika... Pa, nije prvi put niti je neočekivano. Zvučat će patetično, ali u tradiciji je Hrvata već barem 150 godina intenzivno iseljavanje. Činili su to Hrvati u svakom režimu, pod svakom vlašću, pa čine to i sada kada imaju vlastitu državu.
Poput ostalih manje razvijenih zemalja koje su ulazile u EU, znali smo da će se, kada Hrvatska postane članicom, iz nje iseliti moguće i do deset posto stanovništva. One zemlje koje su bile sređenije, civiliziranije, s neugaslom industrijom (a i bez petogodišnjeg rata), poput Češke, Slovačke, Mađarske i Poljske, izgubile su od 5 do 10 posto stanovnika, no nakon desetak godina veći ih se dio i vratio iz bogatijih država EU. U pravilu, vratili su se i oni sami bogatiji, i materijalno i s novim iskustvima i znanjima. Problem je istina što se Hrvati, kad se isele, bolje prilagođavaju i asimiliraju od mnogih drugih nacija, a i postanu draži državljanima bogatijih zemalja, jer nisu toliko “problematični” kao Poljaci, na primjer, za kojima Britanci i Irci nisu baš plakali kada su se vraćali kući.
Pratite nas
