Bez uputnice i bez bijele kute! – znakovi su prepoznavanja psihološkog tima Centra za zdravlje mladih pri Domu zdravlja Zagreb – istok. Inače, gotovo je nemoguće doći do psihologa u javnom zdravstvu, pogotovo u primarnoj zaštiti. Na savjetovanje ili terapiju čeka se mjesecima, a i kad se dođe na red termini se u najboljem slučaju dobivaju svaka dva tjedna i treba pribaviti uputnicu obiteljskog liječnika. Zato je osnivanje ovog i još nekoliko psiholoških timova diljem Hrvatske u sklopu jedne od prvih reformskih mjera Ministarstva zdravstva – velika vijest.
Dom zdravlja Zagreb – istok, uz Dom zdravlja Splitsko-dalmatinske županije, prvi je u listopadu prošle godine iskoračio i zaposlio ukupno šest psihologa, tri klinička psihologa i tri psihologa, koji rade punom parom i uspjeli su smanjiti listu čekanja na dva mjeseca. Dva dana u tjednu primaju i bez najave. Uskoro će vjerojatno i povećati svoj tim. Prostor u Heinzelovoj 62a Centru je ustupio Grad Zagreb, a Skupština grada Zagreba prva je u Hrvatskoj odobrila promjenu statuta domu zdravlja čime je omogućena sistematizacija radnih mjesta za psihologe. Ravnatelj Jurica Kravaršćan podupro je osnivanje psihološkog tima, pokazavši inače rijedak senzibilitet za zaštitu mentalnog zdravlja.
“Želimo s nekim razgovarati”, obično je prva rečenica onih koji pokucaju na vrata Centra u koji se mogu javiti roditelji s djecom od sedam godina naviše i mladi u dobi od 18 do 30 godina. Kako kaže voditeljica tima, klinička psihologinja Ella Selak Bagarić, “jedan razgovor neće riješiti ništa, ali važna je rana intervencija koja se u Hrvatskoj često propušta”.
Želimo da mame s djecom dođu što ranije, ne kad već postoje duboki simptomi, već kad se jave prve anksioznosti, poteškoće u školi, kad roditelji primijete da je dijete izolirano... Mladi se mogu javiti sami kad navrše 18, važno je da nam se obrate u ranoj fazi teškoća. Sva istraživanja pokazuju da su to lošiji ishodi liječenja što je veća odgoda traženja pomoći. Već smo puno izgubili kad nam djeca dođu do hospitalizacije – kaže Selak Bagarić dodajući da je Unicef proveo studiju koja je pokazala koliko je cijelo društvo opterećeno kad se mlada osoba ne liječi. Tada se više ne javljaju teškoće samo na razini osobe, već i na nivou obitelji, ali i društva jer osoba nije funkcionalna, ne može završiti fakultet, teško se zapošljava, ne može zadržati radno mjesto… Dakle, ako gledamo sistemski i dugoročno, sve što uštedimo na djeci danas itekako se lošim i skupim vraća godinama kasnije – kaže psihologinja Selak Bagarić, dodajući da je rana intervencija u zajednici, dakle ponajprije primarnoj zaštiti, zlatni standard koji se prema preporukama Svjetske zdravstvene organizacije već godinama provodi u Europi i svijetu.
POVEZANI ČLANCI:
Psihološki tim Centra za zdravlje mladih okupljen je iz nekoliko najboljih zdravstvenih ustanova u Hrvatskoj i posjeduje iskustva i znanja iz raznih područja. Dorotea Bratuša Juraj obiteljska je terapeutkinja koja je iskustvo stjecala u KBC-u Sestre milosrdnice. Napominje kako i roditeljima treba pomoć i kako se začude pa i rasplaču kad ih pitate: “A kako ste vi?” Psihologinja Gorana Mihaljević radi s mladima s teškoćama u ponašanju, najčešće dječacima ispod čije se agresije nerijetko krije duboka tuga. Psihologu Ivanu Miliću rado se javljaju mladi koji se osjećaju izolirani i muči ih anksioznost i za koje on organizira grupe podrške. Psihologinja Mia Pepeonik stigla je u tim iz Klinike za dječje bolesti Zagreb u Klaićevoj i ponajviše savjetuje kronično bolesnu djecu i njihove roditelje; razgovaraju o tome kako i kome reći o svojoj bolesti, kako će u budućnosti izgledati njihov život, o krhkosti tijela…
Neuropsihologinja Nina Predrijevac Hodak uočila je kako se kod neke djece nekoliko mjeseci nakon što prebole COVID-19 razvija sindrom koji karakterizira umor, glavobolja i manjak koncentracije. Psihološku pomoć pružala je, primjerice, studentima oboljelim od epilepsije i multiple skleroze. Općenito, djecu i mlade uči se kako da steknu samopouzdanje i otpornost. U Centru rade i psihodijagnostiku, kako bi znali otkud krenuti s liječenjem, a provode i online psihološka savjetovanja s imunokompromitiranim osobama i studentima koji su na razmjeni u nekoj od europskih zemalja pa zbog Erasmusa ne moraju prekinuti terapiju. Psihološki tim svojim radom zaokružuju medicinski tehničar Tomislav Mišić i medicinska sestra Maja Rajković.
Ella Selak Bagarić ističe neformalan pristup u radu te koliko je djeci i mladima važno što psihologe mogu zvati imenima. Kako kaže, umjesto titulama, psiholozi ovdje autoritet grade iz odnosa. Otvoreniji su prema traženju pomoći nego starije generacije, što je možda jedino dobro što je donijela pandemija. Osjećaju manje srama i stigme, dok se roditelji osjećaju krivima za poteškoće svoje djece iako najčešće daju sve od sebe.
U Centar dolazi bazično zdrava populacija, mladi koji su u nekoj krizi i kojima je obično potrebno sedam ili osam tretmana da tu krizu prevladaju. Studenti se najčešće javljaju zbog prekida veze, pada godine, nezadovoljstva izgledom ili neuklapanja u društvo vršnjaka. Tinejdžeri su emocionalno nestabilni, teško podnose kad ih razočaraju prijatelji ili oni pak razočaraju prijatelje. Teško se nose s kulturom straha i narcizma koju im nameću društvene mreže. Uočeno je da se nesigurnost kod djevojčica razvila istodobno s pojavom Instagrama.
GALERIJA Reportaža o novoosnovanom timu za psiholološku pomoć djeci i mladima
Priroda zabrinutosti djece se promijenila. Zbog pandemije COVID-a zabrinuti su za fizičko zdravlje, perfekcionisti su jer se od njih očekuje da imaju petice iz svih predmeta, u stalnom su strahu jesu li dovoljno dobri, a istodobno se jako osamljuju i imaju sve više površnih odnosa. Ne povjeravaju se i ne razvijaju bliske odnose. Zavladala je prava epidemija osamljenosti – upozorava Selak Bagarić ističući da djeca i mladi danas brinu o ratu iako možda i ne znaju gdje je točno Ukrajina ili Izrael, ali na društvenim mrežama svake minute dobiju neku informaciju iz koje zaključuju da je svijet nesigurno mjesto.
I dok stariji imaju iskustva i znanja koja im dokazuju da su sposobni preživjeti razne krize i teškoće, mladima je ovo jedini svijet koji znaju. Jedan je 18-godišnjak, inače besprijekoran učenik u zahtjevnoj gimnaziji, naglo popustio u uspjehu, da bi se tek u Centru otkrilo da su tri člana njegove najuže obitelji oboljela od COVID-19 i završila na respiratoru. Djed je preminuo. Dječak nikome u školi nije rekao što se dogodilo, a teško se nosio sa strahovima koji su ga obuzeli. U Centru su mu pomogli, opet se smije i briljira u školi, a tko zna što bi bilo da se nije reagiralo na vrijeme.
