Neila MacKinnona, globalnog makrostratega ruskog VTB Capitala, u Hrvatskoj bi proglasili gorljivim euroskeptikom. S londonskim kritičarom politike eurozone, koji je karijeru počeo kao ekonomist u riznici Njezina Veličanstva, a nastavio kao fond-menadžer u Sorosovu fondu, razgovarali smo tijekom 13. konferencije Macroeconomic Outlook Hypo banke, na kojoj je gostovao s predavanjem o tiskanju novca, ratovima valuta i inflaciji.
:: Bavite se ratovima valuta. Koju od njih vidite kao budućeg \"vladara\" svjetskog financijskog tržišta?
Više je jakih valuta. Jedna je od zemalja s jakom valutom Kina, juan je snažan u odnosu na dolar, a jedan je od razloga kineska robna razmjena; očekuje se da će kineska ekonomija rasti oko osam posto ove godine. Kina je najveći svjetski uvoznik roba, a moć trgovine je velika. Nisam siguran da je i najveći svjetski trgovac. Eurozona je također jaka, drži oko 30 posto svjetskog BDP-a. No realnost je da je središnja gravitacijska točka trgovine već pomaknuta sa zapada na istok. Za zemlje kao što je Rusija vrlo je staromodno reći da su u razvoju, one su već vrlo razvijene.
:: Znači li to da će njihove valute rasti?
Mislim da hoće. U nekom stupnju sigurno, ruski je rubalj jak. No u \"ratovima valuta\" nitko baš ne voli jake valute, pogubne su za izvoz; jedan od pokazatelja je i američka monetarna politika. Istodobno je SAD prvo gospodarstvo koje se ekonomski oporavlja; fiskalna pozicija napreduje i dolar bi mogao rasti, ne dramatično, no povećat će vrijednost. U eurozoni je teško kreirati pravi prostor za euro, jak euro pogoršao bi izvoz...
:: Smanjenje vrijednosti švicarskog franka politička je odluka. Što govori u prilog tom trendu?
Središnja banka Švicarske otpustila je u sistem dramatične količine franka s niskom kamatom kako bi mu smanjila vrijednost što je potenciralo inflaciju. Vrijednost franka, u koji se ulagači sklanjaju radi sigurnosti, smanjuju i uvođenjem negativne kamate na štednju, jednako kao što su 70-ih godina prošlog stoljeća uveli poreze strancima za držanje novca u švicarskim bankama. No ovdje nije riječ o povratu na novac, nego o povratu novca. Postalo je vrlo važno imati povjerenje u sigurnost bankovnog sustava i pristup svom novcu, znati da će vam se u cijelosti vratiti. To se nije dogodilo na Cipru. Nakon događaja na Cipru zašto bi rizničar neke kompanije ostavio novac i u talijanskoj, francuskoj ili španjolskoj banci?! Odnijet će ga u britansku, njemačku ili švicarsku banku koje smatra sigurnima. Nijedan depozit nije izgubljen ni u SAD-u, moguće je prelijevanje depozita u sigurnije sustave. Švicarskoj ekonomiji to baš i ne odgovara, trpi izvoz.
:: Jesu li ciparski depoziti postali velika gruda koja se kotrlja s vrha europskog brijega?
Upravo tako. To, najblaže rečeno, nije mudra odluka. Kapitalna baza zapadnoeuropskih zemalja ide na dolje, tko će ih financirati, Europska centralna banka? To bi bilo stresno za bilancu ECB-a. Prvi put u povijesti Europe depoziti banaka spašavaju sustav. To nije dobro.
:: Mislite li da se može ponoviti i negdje drugdje?
Zašto ne? Zašto bi Cipar bio poseban, izolirani slučaj? Vođenje politike Europske unije je šlampavo, reaktivno. Prijetnja ciparskoj vladi i zemlji je gangsterski čin, poput ucjene lomljenjem nogu, ako se ne ispune uvjeti. To je potpuno ignoriranje demokracije. U zdravoj monetarnoj uniji ne bi smjelo vladati takvo nepovjerenje; no povećava se rascjep između sjevera i juga, zemlje sa slabijom ekonomijom s pravom bi se trebale pitati zašto su dio tog kluba...
:: I mi koji mu se upravo priključujemo?
Moj osobni pogled je da ne biste trebali. Budite vrlo oprezni. Otvorit će vam se i brojne mogućnosti i brojne opasnosti. Potencijali su na strani trgovine i jedinstvenog tržišta, no ECB će kontrolirati vašu ekonomsku politiku i govoriti vam što da radite. Morate osvijestiti da odustajete od ekonomskog suvereniteta, Bruxelles sve diktira.
:: I nema povratka? Teoretski možemo i izaći...
Hm, to vam je kao u stihovima pjesme \"Hotel California\" – možete se odjaviti bilo kad, ali nikad ne možete otići... U eurozoni me zabrinjava opsesija smanjenjem fiskalnog deficita, opasnost od deflacije, sve je to reminiscencija na ono što se dogodilo sa \"zlatnim standardom\" 30-ih godina 20. stoljeća. Zastrašujuća je i uloga Njemačke koja ne želi napraviti ono što bi trebala da pomogne prilagodbi. Rješenje je da Njemačka troši više i štedi manje, ona bi mogla biti lokomotiva rasta ekonomske potrošnje. No, ona to ne želi, a nitko drugi ne može. Njemačka želi poručiti ostalima \"ponašajte se više njemački\", što je lako reći, ali realnost je takve prilagodbe neodrživa, ne može Grčka postati konkurentna kao Njemačka, ni Italija, ni Španjolska. Ono što ne funkcionira, to se ne radi. Na Cipru se sada pitaju: zašto to radimo ako nema nikakve dobrobiti. Ludo je biti dio kluba mazohista.
:: Što bismo trebali učiniti? Koliko bismo trebali odgađati ulazak u eurozonu?
Trebate se osigurati da ne uđete u monetarnu uniju što dulje, to je lekcija koju trebate naučiti iz svih zemalja eurozone. Zemljama kao što je Hrvatska potrebne su strukturne reforme, rast BDP-a, osiguravanje dobre fiskalne situacije, a za sve to treba vremena. Samim mjerama smanjenja fiskalnog deficita nikad nećete izaći iz klopke, do smrti. Upotrijebite vrijeme izvan eurozone za strukturne reforme, ekonomski rast i privlačenje ulagača. Najgora stvar koja vam se može dogoditi jest da odmah uskočite u euro.
:: Hoće li ga Velika Britanija ikad prihvatiti?
Nadam se da nikad neće pristupiti eurozoni, ne vidimo u tome nikakve dobrobiti.
:: Upoznati ste s problemima zaduživanja hrvatskih građana u švicarskom franku. Tko je instancija koja je trebala spriječiti takav razvoj situacije; država, regulator ili je to pitanje između građana i banaka?
To je dobro pitanje. Dug denominiran u stranim valutama postao je velik problem u istočnoj Europi. Problematičan je i za banke jer povećava udio loših kredita i za građane koji se zadužuju uglavnom za rješavanje stambenog pitanja. Ovaj slučaj pokazuje kad problem bankarskog sistema postaje problem vlade, no to je najviše odgovornost središnje banke koja treba imati mehanizme kojima regulira limite volumena tih kredita i izloženosti u njima. Regulator je trebao biti aktivniji u monitoringu ovih kredita, posebno kod banaka koje nemaju mehanizam \"stop loss\" kojim se nakon oscilacije valute više od deset posto kredit vraća u domaću valutu. Sad je na vladi i središnjoj banci da prisile banke da slijede određene smjernice.
:: A kad je šteta već napravljena?
Tad je kasno. Vaš rizik – vaš gubitak.
:: Kad smatrate opravdanim tiskati dodatni novac i \"upumpavati\" ga u sustav?
To treba raditi kad je ekonomija u velikoj i dugoj recesiji, kad ste iscrpljeni...
:: Kao sad?
Kao sad! Vrlo sam sklon \"BDP-targetingu\" (ciljanim mjerama za podizanje BDP-a, nap. a). Eurozoni BDP pada, opsesija mjerama za smanjenje fiskalnog deficita dugoročno ne postiže ciljeve, donosi pad potencijala za investicije i proizvodnju, postajete neatraktivno mjesto za investitore. Eurozona slijedi Japan, što nije dobro za biznis, životni standard ni dugoročne investicije. Ne prijeti joj inflacija, nego deflacija, potražnja za novcem je slaba, ljudi drže novac, čuvaju ga. To je klasična situacija iz 30-ih godina prošlog stoljeća. Deflacija ekonomiju zakopava u rupu; nitko ne proizvodi, tvrtke ne investiraju, odgađaju se odluke o potrošnji novca, pada zaposlenost, nastaje depresija.... ECB to ne vidi, nisu naučili ništa iz povijesti.
:: Tko im onda daje moć? U tvrtkama se smjenjuje loš menadžment. Može li se to dogoditi i menadžmentu ECB-a?
Imaju mandat vlasti eurozone. Oni su kao nogometni klub u problemima koji je zapeo s lošim trenerom i nikako ga ne mijenja. Male zemlje nemaju tu što reći, a ECB odbija shvatiti. Vode procikličku politiku koja ima negativne ekonomske posljedice.
:: Što će se, prema vašim prognozama, dogoditi s nama u tom \"klubu mazohista\"?
Potpisat ćete ulazak u EU, ponoviti pogreške svih zemalja, ostati u recesiji, stegnuti remen... Politika će biti u strahu od devalvacije za koju smatra da bi dala loše signale tržištu. Precijenjena valuta ubija vam ekonomiju. Ne treba se plašiti rezova. Lako je biti ciničan, no pritisak Bruxellesa i Berlina da se držite procesa konvergencije je kao uska jakna. Morate iskoristiti međurazdoblje izvan eurozone da ozdravite ekonomiju, smanjite nezaposlenost. Ne možete ignorirati visok proračunski deficit, no fiskalna konsolidacija, ako nemate ekonomski rast, ne može poboljšati ekonomiju. Ono što će se dogoditi s vama ovisit će i o onome što će se događati s eurozonom i globalnom ekonomijom. Nakon šest godina krize trebao bi doći ekonomski rast, mogu ga povući Kina, Velika Britanija i SAD. Amerika je prvo gospodarstvo koje će se oporaviti, dok sam za eurozonu skeptičan; s istim trenerom, istim igračima i nepromijenjenom taktikom nema golova ni napretka.
