Iz džepa "kamatarke" na stol je bacio špil karata. Otvarao se špil za špilom dok je iz razglasa vrištala nova hrvatska zvijezda u usponu. Uz zaglušujuću buku kafića, karte su bile posljednje na što se moglo koncentrirati. Oči njih dvojice bile su prikovane za karte, a pepeljara pred njima u sebe je primala već sedmi opušak bijelog marlbora. I dok su mozgali o kartaškim kombinacijama, prenula ih je na njihov stol bačena plišana igračka. Kričavo zeleni žabac. Odvratan žabac.
Uza žapca mala plastificirana poruka.
- Gluhonijem sam. Molim vas da mi kupnjom ove igračke pomognete kako bih mogao živjeti normalnim životom kakav zaslužujem - piše na zaglavlju poruke. Ista rečenica prevedena je na engleski, njemački i talijanski jezik. Osoba koja je "plišavca" bacila na stol, mladić je ne stariji od 26 godina, smeđe kose, upalih očiju, jakih jagodica. Šuti. Lice mu je kameno, bez smiješka.
Profesionalna greška
Kupnja žapca nije zainteresirala kartaše. Bar ne do trenutka kada se blijedi mladić okrenuo od njihova stola.
- Ej, dečko, čekaj – viknu za njim kartaši. Mladić stane. Nije se okrenuo, no učinio je očitu pogrešku. Profesionalnu. Samo je nastavio prema izlazu kafića u središtu grada.
- Seljačina odvratna – prokomentira kartaš kojega ćemo za ovu priču nazvati Sebastijan (podaci poznati redakciji, op.a).
- Kako si znao? – pitamo Sebastijana.
- Jednostavno. Gluhonijemi se u komunikaciji koriste mimikom lica, ali i tijelom. Uostalom, i ja sam neko vrijeme bio "gluhonijem" - nastavlja. Kao student koji je u Zagreb stigao iz Slavonije, i čija obitelj nije imala dovoljno novca za sve njegove zahtjeve, morao se sam snaći. I snašao se.
- Upao sam u društvo i tako sam saznao za dobar posao. Trebao sam otići u Beč, tamo mi je bio plaćen smještaj u motelu, a ja sam morao hodati po četiri određene ulice s istim papirićem i glumiti gluhog. Zarađivao sam dovoljno. Naravno da sam dio morao dati šefu, ali tada mi se ta zarada činila sasvim pristojnom – priča.
- Koliko si zarađivao? - pitamo ga.
- Gle, na to, kao i na pitanje tko mi je šef, i tko je sve radio, neću ti odgovoriti. Stvar je jednostavno funkcionirala prije tri godine. Šef je poznavao ljude na carini koji bi uglavnom na te silne igračke i narukvice zažmirili i uvijek ga pustili. Nakon što sam prestao s tim putovanjima u Beč, za to društvo koje je bilo sa mnom nisam više ni čuo. Tek znam da je šef završio u zatvoru. Mislim da je dobio dvije godine, ali zbog čega, to ne znam – priča.
- To su sve bili studenti? - pitamo ga.
- Uglavnom. Bilo ih je i iz drugih država, Bugari, Rumunji, Srbi, Bosanci i Slovenci – kaže.
- Hoćeš reći da Austrijanci nikada nisu primijetili što se zbiva? – pitamo.
- Naravno da jesu. Bilo je kazni, zapljena i takvi su odmah bili izbačeni iz zemlje. Ali znalo se, ako te ulove, nikad nećeš reći kako si i s kim došao... Pa Rumunji i Bugari su ulaskom u EU preplavili zemlje zapadne Europe... Najbolje je biti gluh u Britaniji ili Francuskoj – završava priču.
I doista. Svega nekoliko klikova na internetu otkiva drastične zarade. Tako je, primjerice, britanski Mirror u svojim recima objavio podatak da njihovi prosjaci u jednoj noći zarade i do 1700 kuna. No tko su ljudi koji si u zanimanje upišu "glumljenje gluhonijemih"?
Tko su prevaranti?
Klošari? Ne. Nisu ni prosjaci, jer ipak za dobiveni novac nešto i daju. Trgovci? Nikako, uvreda je to trgovačkom cehu... Prevaranti! Lažni hendikep za sažaljenje, sažaljenje za novac, a novac tko zna za što...
U britanskom, pak, okrugu Leic Estershire nakon porasta broja prevaranata policija je uvela tri koraka – upozorenje, prijava pa optužnica.
Ima li Hrvatska ikakve šanse kazniti takve poduzetne "gluhonijeme"? Ne. Pa čak i ako iskoristimo barem jednu od donacija EU kojom bi se pokrenula takva akcija? Ne, ni tad jer porazan je podatak da je Zagreb od Europske unije iskoristio samo tri posto proračunskog novca, pa teško da će se netko sjetiti novac za "čišćenje" ulica od prevaranata zatražiti od Unije.
Ipak najveću štetu od takvih prevaranata trpe gluhonijeme osobe. A u Zagrebu se većina gluhonijemih i nagluhih poznaje. Nemaju komentara o prevarantima.
- Nikad nas u udruzi nisu upozorili na prevarante. Odmah znamo tko su lažnjaci, jer se većina nas poznaje. Svi iz Zagreba išli su u Suvag ili u Školu Slave Raškaj – znakovnim jezikom govori 27-godišnji Stjepan. Objašnjava on da i gluhonijeme osobe znaju na takav način zarađivati.
- Ako to rade, rade da bi preživjeli. Onda ima opravdanja. Novčane su pomoći gluhonijemim osobama male i teško je samo od toga živjeti. Mi teško pronalazimo i posao jer poslodavci zaziru od gluhonijemih iako bismo neke poslove mogli raditi i za njih smo kvalificirani - objašnjava on.
Kako prepoznati prevaranta? Razlika je očita. Prevaranti samo šute, a ako se i koriste nekim pokretom, onda uglavnom rukom dodirnu uho i kažiprstom pokazuju znak ne. Gluhonijemi, s druge strane, koriste obje ruke, tijelo i znakovni jezik koji se ne može odglumiti. U većini zemalja Europe donesen je, ili je pak pred donošenjem, zakon o priznavanju znakovnog jezika. Tako, primjerice, gluhi Slovenci dobivaju pravo na 30 sati besplatne usluge znakovnog tumača. Hrvatska takvu zakonsku regulativu nema.
Tek je na sastavljanju zakona koji neće imati rupe.
- Prvo što pada u oči u europskim zakonima jest činjenica da se problem komunikacije s gluhima svodi na znakovni jezik pa jedino što se gluhima nudi jesu besplatne usluge tumača znakovnog jezika - poručuju iz Hrvatskog saveza gluhih i nagluhih. Zaboravlja se da Hrvati nemaju ni to, tek 75 posto popusta na vozne karte, ne plaćaju boravišne pristojbe i imaju popuste na pojedine usluge, među njima i one - telefonske.
Ja stvarmp jesam gluh i kad čitam takve članke te namještam slušne aparate kako bih komunicirao koliko toliko s majkom poludim. Stvarno se ljudi izvlaće na to. Volio bih ih vidjeti da su stvarno gluhi.