U ovoj političkoj halabuci stvorenoj dosad neviđenom krizom izvršne i zakonodavne vlasti, u kojoj nije potpuno jasno imaju li krnja Vlada premijera Andreja Plenkovića i ovaj saziv Sabora (nakon ostavke predsjednika Bože Petrova) još uvijek legitimitet obnašanja svojih mandata, ispod radara promiče nam proces koji će u političkom životu Hrvatske donijeti tektonske promjene.
Hrvatska je na prekretnici. Njezina politička scena neumitno se mijenja.
Posljednji redoviti parlamentarni izbori, održani 2015., i posljednji izvanredni izbori pokazali su da se hrvatsko biračko tijelo već promijenilo te da dvije najjače političke grupacije, HDZ i SDP, više ne mogu računati s uobičajenim postotcima potpore.
Na scenu su došli neki novi igrači, političke opcije kojima ideologija uopće nije u prvom planu. Najbolji je primjer za to Živi zid, skupina neopterećenih mladih ljudi koja je u Sabor ušla bez gotovo ikakva političkog iskustva, skupina koja politiku promišlja na posve drukčiji način od tradicionalnih HDZ-a i SDP-a.
U toj je kategoriji i Most, premda se za nj ne može reći da je lišen ideologije ili da mu svjetonazor nije važan. Točno je da obje skupine krasi populizam, no i jedni i drugi u respektabilnu političku snagu izrasli su u prvom redu na valu nezadovoljstva tradicionalnih birača HDZ-a i djelomice SDP-a.
Očito je da će po tom obrascu na sljedećim izborima određen broj mandata osvojiti i neka potpuno nova politička opcija, možda čak i nekoliko njih, te da ćemo imati još šarolikiji parlament nego danas.
Tko će u takvim okolnostima, s mnoštvom “malih” igrača, osigurati stabilnu saborsku većinu i sastaviti stabilnu Vladu?
Nitko! Što će onda učiniti “veliki”, HDZ i SDP? Osobito nakon iskustva s Mostom? Ako se ne žele iscrpljivati u jalovim pregovorima s “malima”, ostaje im jedino – velika koalicija.
Ideološke razlike obje će stranke morati zatomiti, a neprijateljstva i taštine zaboraviti. U protivnom, Hrvatsku čeka turbulentno razdoblje s čestim izbornim ciklusima i nestabilnost u kojoj neće biti ni “r” od reformi.
