Na poziv predsjednika SDP-a Peđe Grbina, a nakon razgovora s potpredsjednikom stranke Sinišom Hajdašem Dončićem, bivši veleposlanik u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu dr. sc. Ivan Grdešić prihvatio se nove funkcije, postao je šef Središnjeg savjeta SDP-a.
Postali ste predsjednik Središnjeg savjeta SDP-a. Kako je došlo do te suradnje i što vas je motiviralo da pristanete na tu ulogu?
Do suradnje je došlo na poziv predsjednika stranke Peđe Grbina i nakon razgovora s potpredsjednikom Sinišom Hajdašem Dončićem. U radu savjeta SDP-a sudjelovao sam krajem devedesetih godina u vrijeme kada je tadašnji predsjednik stranke bio Ivica Račan. Račan je na taj način nastojao u rad stranke uključiti i nestranačke osobe za koje je mislio da mogu pridonijeti profiliranju rada stranke i proširiti političko-programatsku osnovicu djelovanja stranke.
Model je bio relativno nov za naše prilike i pokazao se uspješnim. Mnogi članovi tadašnjih savjeta postat će važni politički akteri: Ivo Josipović, Zoran Milanović, Ljubo Jurčić, Mirela Holy, Rajko Ostojić, Tonino Picula, Davorko Vidović i drugi. Pristao sam na taj angažman zbog toga što smatram da u ovo vrijeme nije dovoljno samo kod kuće gledati televiziju i gunđati, potrebno je doprinijeti, svatko na svoj način. Možda još mogu svoje nastavničko i diplomatsko iskustvo iskoristiti da hrvatski politički prostor bude ispunjeniji analitičkim i racionalnijim temama i javnim politikama.
Da ti savjeti i sama stranka budu sposobniji odgovoriti na stvarne probleme i teškoće u društvu, da se oslobodimo „vrijednosnog, svjetonazorskog ratovanja“ i da se političko vodstvo SDP-a može osloniti na stručne podloge javnih politika na kojima će graditi izborne programe i nuditi alternativne odgovore na hrvatska pitanja razvoja.
Posla je puno. Što će vam biti ključni cilj dok ste na čelu Središnjeg savjeta? Koje će teme biti u fokusu rada SDP-ovih Savjeta?
Točno, posla je puno, bila bi ga puno i da nije riječ o vremenu epidemije i posljedicama potresa, ovako bit će potrebno mnogo vremena, koncentracije i truda da se pronađu odgovori na sve ono što Hrvatska treba i što bi trebala ostvariti. Kao što je potres u Zagrebu i u njegovoj okolici na svakoj kući pokazao njezine jake strane koje su se oduprjele potresnom udaru, tako je razotkrio pukotinama i lomovima sva ona konstruktivna mjesta gdje su napravljeni građevinski kompromisi, gdje se škrtarilo i gdje je kvaliteta zanemarena.
Potres je doslovce bio stres-test svih građevina, a epidemija je stres-test hrvatskog društva (ali ne samo hrvatskog nego i Europe i svijeta). Epidemija Covidom-19 razotkrila je sve naše slabosti i sve naše mogućnosti. U svakom dijelu društva, gospodarstvu, zdravstvu, obrazovanju, politici, kulturi itd. pokazalo se, kao i u potresu sa kućama, gdje smo zanemarili i aljkavo gradili institucije, gdje smo posegnuli za prečacima profita, gdje nismo osposobili ljude, ali isto tako, pokazalo se gdje smo vitalni, inovativni, odgovorni i uspješni u borbi s takvim izazovom kakav je pandemija. Ono što bih želio kao predsjednik Središnjeg savjeta potaknuti jest da savjeti, svaki u svom području, analiziraju što je to što je epidemija razotkrila kao problematično, gdje smo zakazali, a što je to što pokazuje dobar rezultat i treba ojačati i razvijati dalje.
Na primjer, što je u gospodarstvu pokazalo vitalnost i održivost, o čemu je gospodarstvo previše ovisno i kako njegova struktura izdržava pritisak epidemije. Koje su to društvene djelatnosti i što u njima, zdravstvu, socijalnoj skrbi, školstvu ili kulturi, nije otporno na krizu a što nudi nadu i optimizam. Riječju, želim da savjeti SDP-a analiziraju u svojim područjima takve procese i da napravimo analizu koja će poslužiti kao podloga za nove javne politike stranke i ponuditi vodstvu stranke da na temelju toga oblikuje izborne i političke programe. Mislim da je to od odlučne važnosti za Hrvatsku, za sve građane i jedini pravi način da kriza koju proživljavamo ne bude „novo normalno“ nego poticaj za novo i bolje, da učimo iz lekcija i pripremimo odgovore za budućnost.
Slažete li se s ocjenom da je SDP dosta politički vrludao zadnjih godina, da nisu imali jasne politike i stavovi i da je nekada doista bilo teško zaključiti za što se točno zalažu?
SDP se proteklih godina našao u unutarnjoj tranzicijskoj krizi, kojoj sigurno nije pomoglo jačanje i širenja desnih populizama, jačanje nepovjerenja u demokratske institucije, gospodarski izazovi ali i promjene stranačkih lidera. Ta tranzicijska kriza od stranke na vlasti u stranku u opoziciji, s novim vodstvom, izazvala je brojne nedoumice - kako odgovoriti na aktualna pitanja društva, kako se suprotstaviti političkim konkurentima, kako stvarati politička savezništva i kako se obratiti biračima i simpatizerima. I zaista je tu bilo vrludanja, poneki uspjeh i poneki neuspjeh, kadrovskih obračuna, mladenačkih ega itd. Nitko od tih grupacija u stranci nije mogao nametnuti svoju viziju političkih ciljeva, stvorena je situacija međusobnog veta i osporavanja. To nije moglo proći bez posljedica na ugled stranke i u konačnici na izborne rezultate, posebno ove zadnje parlamentarne.
Izborni rezultat pokazuje da su mnogi birači SDP-u okrenuli leđa. Kako ih vratiti?
Zadatak je birača da traže i otkrivaju svoje politički bliske pozicije, da za njih glasaju i nastoje ih dovesti na vlast. Zadatak je stranaka pa i SDP-a da oblikuje političke, gospodarske i druge politike koje biračima nude odgovore na njihova pitanja o životu, radu ali i o budućnosti i stanju države. Premda je u Hrvatskoj naglašen bipolaran politički raspored, s dvije velike političke stranke, birači su sve više spremni svoje stare lojalnosti promijeniti i glasati za neku noviju mogućnost izbora. Drugi pak odustaju i čekaju novu priliku i nove okolnosti. I jedno i drugo se na prošlim parlamentarnim izborima dogodilo SDP-u. Povratiti birače nije nemoguće ali nije ni jednostavno. To će ovisiti o uspješnosti, prvo, stranke na vlasti, i drugo, o tome kako će vodstvo stranke artikulirati svoje odgovore na društvene probleme i biti uvjerljivo u njihovoj prezentaciji. Kombinacija realnih javnih politika, uvjerljivost lidera te organizacija i djelovanje stranke među građanima, mogu osigurati povratak onih birača koji su na prošlim izborima poslali svoje poruke nezadovoljstva glasanjem za druge stranke ili apstitencijom.
Zbog slabosti SDP-a i unutarstranačkih netrpeljivosti na političkoj je sceni stasala i ojačala platforma Možemo. Kako se SDP treba nositi s tom činjenicom i što napraviti da Možemo dalje ne raste, a SDP ne pada?
Uvjeren sam da u političkom, izbornom, prostoru ima dovoljno birača za dvije snažne lijeve političke opcije. SDP ne smije pasti u zamku da ratuje protiv Možemo i da ga nastoji posvađati i uništiti. Snažna politička ljevica ojačat će i poziciju SDP-a koji tada treba kontrolirati prostor od umjerene ljevice do političkog centra - do samog ruba HDZ-ovih pozicija. SDP je, barem se nadam da je tako, naučio da ne koketira s biračima desnice. To je takozvano „samoubojstvo imitacijom“ kada se gube vlastiti birači, a ne dobivaju tuđi. Možemo je samo na prvi pogled konkurent. Možemo je potencijalni koalicijski saveznik, a glavni konkurent je stranka na vlasti.
Politička konkurencija, kao i ona tržišna, poželjna jer potiče inovaciju, motiviranosti i dovodi u konačnici do kvalitete i uspjeha. Možemo je jasno osvijestio da postoje birači ljevice, mladi, urbani, aktivisti nevladinih udruga pa i „stari ljevičari“ koji nisu jugonostalgičari. U stvari, ja mislim da je to izrazito važno i da je to poruka ne samo SDP-u nego još više i hrvatskoj desnici.
Koji su planovi savjeta obzirom na tešku gospodarsku situaciju u zemlji, ali i zdravstvenu, može li se očekivati nekakav set prijedloga mjera što napraviti?
Kao što sam rekao na početku razgovora, savjeti će analizirati stanje nastalo epidemijom, razviti javnopolitičke odgovore i ponuditi korekcijska i razvojna rješenja. Stranka kao SDP Hrvatske mora imati odgovore na sva pitanja u društvu, za gospodarstvo, za obrazovanje, zdravstvo, sigurnost, kulturu, vanjsku politiku, EU itd. Ali ne samo za „resore“ nego za ljude, građane i građanke, za one koji ne pripadaju u „resore“ jer su nezaposleni, napušteni i zaboravljeni. SDP je prije svega stranka ljudi koji žele živjeti od svog rada, znanja, kreativnosti i zbog toga sva ta tzv. „rješenja“ imaju smisla ako pomažu ljudima u njihovoj stvarnosti. Ali posao savjeta nije da vodi politiku stranke nego da nastoji oblikovati analitičke podloge kako bi vodstvo stranke moglo raspraviti političke ciljeve imajući na umu što je moguće i korisno, a što je „obećanje ludom radovanje“.
Dosta je članova napuštalo savjete SDP-a zadnjih godina, nezadovoljni uvjetima djelovanja, uvjereni da su savjeti samo mrtvo slovo na papiru, a da ih se zapravo ne sluša. Imate li obećanje novog lidera stranke da to ovog puta neće biti slučaj?
Savjeti su dijelili sudbinu stranke. Članovi savjeta su ljudi koji žele pomoći svojim znanjem, iskustvom, i ako ne postoji spremnost da ih se sasluša, konzultira, a da ni ne govorimo o osjećaju da su doprinjeli odlukama, oni će otići i neće gubiti vrijeme. Znao sam biti u situaciji da nakon dosta uloženog truda moj prijedlog mogućeg djelovanja ili političkog odgovora bude ignoriran i propadne u crnu rupu nezainteresiranosti. Razumljivo je da se to može dogoditi ali ako postaje stalnom praksom postavljate si pitanje ima li to uopće smisla? Dojma sam da ovo političko vodstvo, Peđa Grbin, Mirela Ahmetović, Marija Lugarić i drugi, imaju razvijen osjećaj za raspravu, za savjet, da su spremni saslušati. Savjeti bi trebali biti komunikacijski most prema strukama, znanosti, kulturi i umjetnosti, prema gospodarstvu, te tako otvoriti prolaz novim idejama i osvježenju političke kulture stranke. Savjeti bi trebali biti izvor znanja za politiku. Vjerujem da je Peđa ozbiljno i u dobroj namjeri pristupio ovom projektu i da smo uspostavili početno radno povjerenje.
Kad će se naši fakulteti riješiti ovih stari komunistički kadrova, sto likovi poput ovog Grdesica mogu naučiti našu dijecu.