Ratni britanski premijer Winston Churchill citira se najčešće kao državnik koji može služiti kao primjer odlučnosti i hrabrosti u politici. Kad je trebao presjeći neku zamršenu situaciju, bilo u vladi, parlamentu ili na ratištu, nije imao suvišnih dilema: znao je što mora učiniti, što je dužnost čovjeka koji je u ruke dobio sudbinu zemlje i naroda. Kad se u zemlji Shakespearea radilo o povijesnom, egzistencijalnom biti ili ne biti, on je bez kolebanja stajao na stranu “biti”, nije oklijevao, kad se to od njega očekivalo, da glasno i jasno popu kaže pop, a bobu bob, sve u ime visokih moralnih i političkih zahtjeva misije koja mu je bila povjerena u teškim iskušenjima za narod i državu.
Nisu samo opasnosti od nacizma i zahtjevi borbe protiv nacista inspirirali hrabro držanje britanskoga političara. Ostavio je Churchill naraštajima državnika i drugim ljudima koji vode državu – uz osobni primjer odlučnosti i snage koju je demonstrirao uvjerljivo u dramatičnim okolnostima rata – i dobru definiciju političke hrabrosti za mirnodopsko vrijeme. Osim cigare, viskija i dobroga sna, koje je svakodnevno prakticirao koliko je više mogao, i preporučivao i drugima da tim sredstvima čuvaju formu, uživao je i u doskočicama koje su s vremenom izrasle u zakone državničke mudrosti. “Politička je hrabrost – govorio je Churchill – u tome da doneseš odluku za koju si unaprijed siguran da se neće svidjeti tvome najboljem prijatelju”!
Letvica je tako visoko postavljena da je mnogi izabrani ljudi koji donose odluke koje se tiču drugih građana iz kategorije tzv. običnih smrtnika, ne mogu preskočiti ni u n-tom pokušaju. Osim što trebaju imati prijatelje - i političari su ljudi od krvi i mesa, nitko još nije otkrio da mogu živjeti bez srca (ne slušati srce? To je već “sveta dužnost” profesija da bude “hladna”, lišena emocija) - moraju imati i jaki karakter i sposobnost da prijatelje iznevjere i razočaraju. Politika se po svojoj prirodi, išlo joj to u prilog ili ne, više obraća neprijateljima negoli prijateljima, i ne samo zbog toliko potvrđenog iskustva da “neprijatelji od jučer mogu biti saveznici danas”; prijatelji imaju više razumijevanja, dok ga ne izgube, što se upravo događa u zemljama koje osobno najbolje poznajem, u Hrvatskoj, i u Francuskoj.
Mnogo ljudi, a malo ideja
Za mnoge je u politici i danas, sa svim promjenama ili njima usprkos, Churchill ostao mjerilo stvari – da jesu ili nisu hrabre. Ili da su, suprotno tome, kalkulantske, narodski rečeno, kukavičke, oportunističke. I dijete zna da se na oportunistički način, dodvoravanjem i oklijevanjem, ne može voditi rat, a pogotovo se rat tako ne može dobiti. Tko jednom dođe na Rubicon, i u ratu i u miru, ne dolazi tamo pecati ribu; ići mu je na drugu obalu! Ali, s oportunizmom se teško može zadržati vlast, kolikogod to vlastodršci htjeli; pošto su jednom okusili med, znaju koliko je sladak! Teško je, međutim, ili nemoguće čak, u churchillovski kalup političke hrabrosti staviti rutinsko ponašanje gotovo svih vlasti i vlada, ne samo danas nego i jučer, i ne samo kod nas nego i drugdje. Tko od početka do kraja mandata puno više misli na birače negoli na građane, taj nije na moralnom tragu političke hrabrosti ( i političkoga morala, često je to isto) kako ju je shvaćao i prakticirao britanski premijer. Za politički korektno ponašanje, važniji je rezultat - ostati na vlasti, negoli uzvišeni cilj - ući u povijest; njega dosežu samo rijetki sretnici, vjerni prije svega sebi samima, a ne samo drugima, s kojima vladaju. Tipična crta razlikovanja dva dominantna tipa političara je baš u tome što jedan u svakome čovjeku gleda, i vidi, glasača, a drugi građanina!
Razlika je naoko sitna. U stvari je bitna, upravo onolika koliko iznosi razlika između demokracije kakvu je prakticirala Churchillova generacija i populizma kojem su skloniji novi naraštaji političara u Europi, koji nisu stvoreni na fronti, ratnoj ili političkoj, nego u PR-ovskim laboratorijima ili TV studijima. Njima Richelieu nije ni do koljena: francuski kardinal-državnik, preteča političkoga pragmatizma sa svojim priznatim i toliko upotrebljavanim (a osobito zloupotrebljavanim) patentom, uredima za javnost koji na sve strane odašilju signale u prilog vlastima i vladarima, ne bi danas mogao biti ni pripravnik u “radionicama mišljenja” u kojima se proizvode kojekakvi čarobni napici za bildanje političkih umova. U vremenu u kojem je “mnogo ljudi a malo ideja”, kako to zapaža Milan Kundera, s jednom frazom iz PR-ovskog automatskoga oružja dobivaju se cijele izborne bitke. S televizijom, internetom, društvenim mrežama, sigurno bi i Winston Churchill drukčije postupao, možda bi i on jedno mislio, drugo govorio, a treće radio. Ali, kako se povijest događa samo jednom, i ne može se više ponoviti, osim, opet, samo retorički, kao tragedija onima koji je ne slušaju, Churchill je ostavio upute za politička postupanja, s naznačenim izlazima za nužne slučajeve, kad se traži hrabrost, pa koliko stajalo da stajalo. Moralno, sve do gubitka prijatelja, a politički, do gubitka izbora.
Koliko takva moralnost iz prošlih vremena spada uopće u kategoriju poželjnoga ponašanja u našem dobu svih mogućih brzina i ubrzanja, promjena paradigmi i tehnologija i novih vrijednosnih sklopova? Je li Churchillovu moralnost nagrizao zub vremena da je postala drugo ime za staromodnost? Mnogo je primjera koji proturječe takvom tradicionalnom demokratskom shvaćanju politike kao umijeća donošenja hrabrih odluka između dvaju izbora. Ne treba za to ići ni daleko od naše zemlje, ni dugo u prošlost. Ako ste već zaboravili, jer i nije lako držati sređenom kolekciju političkih bizarnosti, evo podsjetnika: na predizbornoj crti razdvajanja između vlasti i opozicije nedavno je zaiskrilo, a onda neočekivano došlo do primirja, jer su vladajući (u množini, a možda i u jednini) procijenili da će pretrpjeti manje štete ako se odreknu nekoliko uglednih dizajnera koji su im, po zadanoj, dakle, zakonskoj i zakonitoj proceduri, projektirali nove registarske tablice, nego da ih s HDZ-ovskih položaja stalno gađaju s istim strelicama o nenarodnom vladanju i nebrizi za nacionalne interese. Ako se u tome ponio kao loš učenik nekih svojih prethodnika, možda bi se Zoran Milanović mogao iskupljivati tako da počne dijeliti grbove biračima umjesto što šalje pisma građanima, i da tako koristi iskustvo jednog stvarnog, ne izmišljenog lošeg učenika iz jedne dalmatinske škole, koji je, da napakosti profesoru koji ga je stalno korio da krivo stavlja zareze, ispod crte svojih zadaća redovno dodavao puno zareza; neka ih profesor stavi tamo gdje im je mjesto, ako on to hoće! Grbovi nisu zarezi, oni su nešto drugo u pismenosti jednoga naroda, pa će Hrvati, duhom naglo sklopljenoga primirja, i dalje na vozilima imati tablice s grbom, a ne s likovno čišćim crveno-plavim kockicama, koje su postale znak hrvatske prepoznatljivosti i identiteta. Politika je pobijedila struku, ni prvi ni zadnji put, nametnuvši joj svoje “pragmatično rješenje”, a opet je porazila samu sebe, jer nije pustila institucije (koje je, nota bene, sama formirala) da rade do kraja svoj posao, i jer je ostavila zemlju, Hrvatsku, da uz Sloveniju i Slovačku, gleda u većinu od drugih 25 članica Europske unije čije se vlade ne boje da će biti optužene za nenarodno ponašanje zato što im grbovi ne udišu toliko olovne pare po europskim autocestama.
Ostajati u manjini, kao što je Hrvatska ostala u Europi, ako to nisu uvjerljivi i dokazani državni ili nacionalni interesi, i nije neki demokratski ideal. Ako se stvarno ne mora, za što odgovorna politika mora svojim građanima, a ne samo biračima, dati valjane razloge. Javno nitko nije dao drugi dokaz da je trebalo mijenjati već objavljenu odluku o tablicama bez državnoga grba, osim “povjerljivih” informacija da se to ne bi dopalo većini birača. Znači li to da će odsad do izbora, a možda i poslije njih, što bi značilo da ćemo se još jednom oprostiti od reformi koje napredak znače, s nama upravljati kompjutori, PR-agencije, instituti za istraživanje javnoga mišljenja...? Bila bi to voda, zapravo, nova voda, možda i bujica, na mlin svih populizama koji okreću svoje propelere upravo na takvim izvorima – da treba slušati narod, da su elite mrtve, da su političke stranke završile, da su mediji svoje odigrali... I da se vraćamo u povijest, izravno pod Akropolu, gdje će narod odlučivati bez posrednika. U prošlosti su se takvi eksperimenti zvali diktaturama; danas se probaju prodati pod etiketom “prave demokracije” koja isključuje kompromitirane stranke, korumpirane političare, potkupljive novinare, zaplašene intelektualce, ravnodušne popove i ohole bogataše. U takvom abijentu, stvarnom ili virtualnom, populisti svih boja love glasove razočaranih građana na svim europskim morima.
Tko je političar, a tko državnik
Ne može se vladati protiv javnoga mnijenja, to su ustanovili i nositelji prosvjetiteljskih ideja. Znao je i François Mitterrand što je vladarima preporučivao D’Alambert, ali je ipak prije svojih prvih pobjedničkih izbora 1981. godine (nakon što je dva puta gubio) branio TV voditelja od razjarenih vlastitih PR-ovaca koji su u pitanju o ukidanju smrtne kazne vidjeli urotničke prste. Da je bilo slijediti bilo biračkoga naroda, ne bi ukidanje giljotine nikad ni došlo na red, jer je dvije trećine Francuza bilo za to da se zadrži ta strašna sprava za skidanje glava. I sam je Mitterrand, kao ministar pravosuđa u vladama Četvrte Republike, podmazivao giljotinu protiv alžirskih boraca za neovisnost (stavljajući kao “čuvar pečata” odlučujući potpis na 50-tak presuda o smrtnoj kazni). No, što pod pritiskom vlastite savjesti, što pod utjecajem političkog i osobnoga prijatelja odvjetnika Roberta Badintera (sam je branio nekoliko osuđenika da ne bi postao protivnik “kulture smrti”) i najzvučnijih protivnika smrtne kazne kakvi su bili pisci-nobelovci Albert Camus i François Mauriac, Mitterrand je branio novinara što mu je postavio “nepopularno pitanje” o tome hoće li, u slučaju pobjede, ukinuti smrtnu kaznu. “Državnik je i po tome državnik što donosi nepopularne odluke”, odgovorio je budući predsjednik, zadovoljan što je mogao pred biračima pokazati da je u stanju donositi odluke koje nisu po volji većine. Održao je obećanje, i plivao protiv struje, ukinuvši smrtnu kaznu (koju bi pokret što na vrata vlasti napada s krajnje desne strane opet vratio, da kojim slučajem dođe na vlast). To državnika razlikuje od političara.
Tko se hoće služiti Churchillovom političkom ostavštinom naći će uporište da ne živi u velikome razočaranju zbog trajnog pomanjkanja političke hrabrosti kod naših vladara. “Uspjeh se sastoji – govorio je slavni britanski premijer – u tome da ideš iz neuspjeha u neuspjeh i da ne izgubiš entuzijazam”. Izgleda da je ta njegova izreka u nas pustila jače korijene.
>> Ustavni sud do jučer bio 'najžešća oporba', a sad se 'slizao' s Milanovićem?!
Što se tiče tzv. oklijevala u politici, pok. Račan je bio divan primjer baš takvog političara kojem je udarni slogan bio "možda" ( i to ne u damskom značenju). Uz to bio i strašljiv odnosno čim su mu pod prozorima "zahukali" oko slučaja Norac, sve pustio da ide svojim tokom. Inače, populiste "mlade lavove" stvorili su kod nas više situacioni konteksti, primjerice gomila blokiranih i dužnika, u slučaju Živog zida. Šampionka je ipak Holy jer ta prodaje šuplju spiku odnosno njena mantra o održivom razvoju Hrvatske je mega floskula. Bila bi primjerena situaciji Hong Konga, gdje sve vrvi frenetičnim radnim i prom. ritmom, nema se prostora ni za botanički vrt, sve uvis ili pak Nizozemskoj koja skoro 1/4 ozemlja otela moru pa onda ajd, da se netko uzbrine i oko toga. U našem slučaju, pustopoljine koliko ti duša poželi, seljaci nemaju ni za min. gnojiva i kem. zaštitu pa silom prilika org. uzgoj, ono malo tvornica po provinciji pocrkalo, more se providi do 40 m - a ona se nametnula, svemu pobrojanom usprkos, kao kraljica brige o održivosti razvoja HR???