Nikad u povijesti samostalne Hrvatske jedan premijer, kao sada Milanović, nije protiv sebe imao cijelu oporbu i tako velik dio vlastite stranke. Praktički, na jednoj je strani cijela politička Hrvatska, a na drugoj predsjednik Vlade.
Poražen je na izborima za Europski parlament, u gotovo neprijateljskim je odnosima s dvije najmoćnije organizacije SDP-a, riječkom i zagrebačkom, smijenio je najpopularnijeg ministra Linića, htio je napakostiti trenutačno možda najomiljenijem članu stranke Piculi, postavivši ga na peto mjesto na izbornoj listi, a Picula mu je uzvratio trijumfom kod birača. Još jedna njegova žrtva, Mirela Holy slavila je na izborima, i tako dalje. O oporbi ne treba ni govoriti, u njoj ga nesposobnim i despotskim smatraju i lijevo, i desno, i u centru. A na prste kljaste ruke mogu se izbrojiti novinari koji ga još podupiru. Milanović nije, dakle, samo nevolja ove vlasti nego cijele Hrvatske, a nitko nema ni hrabrosti ni volje da ga ruši. Došlo je dotle da si je predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko mogao dopustiti luksuz te reći da pobijediti takvoga protivnika i nije neko umijeće, da bi to uspjela i neka slabija stranka. Apsurdno je da zemlja još godinu i pol mora na čelu svoje vlade podnositi osobu kojoj ni po kakvim demokratskim i vrijednosnim kriterijima tamo nije mjesto.
U povijesti samostalne Hrvatske bilo je zahtjeva i nastojanja da neka vlast ode. Godine 1993. skupina koju su činili Ivo Banac, Krsto Cviić, Slavko Goldstein, Vlado Gotovac i Vesna Pusić u otvorenom je pismu tražila da Tuđman odstupi, Mesić i Manolić su 1994. godine u Saboru pokušali napraviti puč protiv Tuđmana, bilo je saborskih glasova o povjerenju vladi, bilo je zahtjeva iz oporbe da vlast odstupi, da se održe prijevremeni izbori, ali sve su to bile političke igre u kojima Hrvatska ni izdaleka nije bila jedinstvena. Prvi put sada, pogotovo poslije izbora za Europski parlament, jedan je političar na čelu države izgubio povjerenja većine, izgubio je legitimitet, ali se po slovu legalnosti može održati sve dok mu ne istekne mandat. Do tada mu nitko ništa ne može, ali i koliko može – nitko neće.
Uzaludno je pozivati se na Milanovićevu savjest. Mislav ga Bago na Novoj TV pita razmišlja li o ostavci, on mu odgovara da bi njegova ostavka bila izdaja. I doista bi, ali ne izdaja SDP-a, njegova članstva i Hrvatske, nego bi Milanović izdao sam sebe, svoju samovolju i svoju strast da se održi načinom na koji se propada. Zabrinjavajuće je upravo to ustrajanje u propasti, jer Milanovićevo očito propadanje i kao premijera i kao predsjednika stranke propadanje je i države i SDP-a. To je ponašanje mnogo gore i od ponašanja Ive Sanadera, koji je sam otišao kad su na vrhuncu bili i njegov despotizam i njegov kriminal. Naravno, taj odlazak nije bio posljedica njegova osjećaja odgovornosti za zemlju, ali jednako te odgovornosti nedostaje i u Milanovićevu ostanku na čelu vlasti. Sanaderu je vlast bila samo sredstvo za ostvarenje nekih osobnih ciljeva, Milanoviću je pak cilj sama vlast koja je jedina zaštita za njegove osobne moralne, psihološke i svake druge zakinutosti. Hrvatska je doista nesretna zemlja, vlastohlepni ljudi doživljavaju je kao prostitutku kojoj se žele nametnuti kao strogi makroi, pa je iz ruku ispuštaju kad je posve iscrpe ili je ne žele ispustiti sve dok ih netko na to ne prisili. U usporedbi sa Sanaderom i Milanovićem, Karamarko djeluje gotovo čedno, sa svojim tihim, sabranim, racionalnim istupima, on je zapravo uspjeh postigao na jednom nevjerojatnom paradoksu. Što god su više Milanović i SDP počeli nalikovati na Sanadera i njegov HDZ, on se sve više isticao razlikom i prema Milanoviću i prema Sanaderu, a njegov HDZ i prema dojučerašnjem HDZ-u i prema sadašnjem SDP-u. Nijedan analitičar to nije primijetio, jer su manje-više svi lijevi, pa im ne odgovara preporod najjače desne stranke, jer taj preporod znači pobjedu na idućim parlamentarnim izborima. Pobjedu utoliko sigurniju što je Milanović ustrajniji u ostanku na vlasti.
Milanovic i Sanader cimeri u Remetincu. Ne izgleda nestvarno!