Imam plan – doći kući za Božić. Majka me zove. I nada mi se – zarivši glavu u ruke, izgovarao je mladić od dvadeset i nešto godina.
– Što da joj kažem? Nemam za put. Kad bih i uspio doći do novca za kartu, ne mogu zamisliti da uđem u kuću, a ne donesem njoj i bratu poklon – nastavio je.
Svoje je velike oči širom rastvorio i u njegovu su se pogledu zrcalile plastične kuglice s umjetnog bora pod kojim su u kutiji stajale konzerve s hranom. Zavežljaji ispod bora izgledali su poput božićnih darova, no bili su prazni.
– Ulica mi je dom. Imam brata, i on je tu u Zagrebu, al’ nemam lijep život da ga gledam. Tako mi je zapisano – govori.
On je iz gradića dvjestotinjak kilometara udaljenog od Zagreba. Prvih dvadeset dana života na ulici bilo mu je najteže:
– Umirao sam gledajući momke i djevojke kako se vesele, a ja sam k’o cuko. Sad sam se već navikao, tako mi je posljednje tri godine. Trenutačno živim u vagonu – kaže.
Našli smo se u Ulici kneza Branimira, u prostorijama Hrvatske mreže za beskućnike kamo je navratio kako bi se preko interneta dopisivao s majkom. Ovdje se beskućnici mogu ugrijati, popiti štogod toplo, dobiti sve moguće savjete što i kako dalje, pomoć oko zapošljavanja, smještaja, dobivanja dokumenata... I čuti neku lijepu riječ. U ovom će prostoru beskućnici imati domjenak na Badnjak. Božićni ih ručak čeka u pučkim kuhinjama.
– U evidenciji imamo 300 beskućnika, posljednjih šest mjeseci došlo nam je 75 novih beskućnika. Kad zazimi, bit će ih više – kaže Zvonko Mlinar, potpredsjednik Hrvatske mreže za beskućnike.
On procjenjuje da desetak tisuća ljudi u Hrvatskoj živi u objektima neprimjerenima za stanovanje. Tu kategoriju naziva relativnim beskućnicima, dok je stvarnih, kaže, barem 1500. U Zagrebu ih je sigurno trećina. Mreža za beskućnike u zagrebačkoj Branimirovoj ulici pruža im utočište barem preko dana.
– Od kuće sam otišao jer nismo imali kako živjeti. Podstanarstvo, neimaština. Otac nas je ostavio. Ubio je dvojicu pa pobjegao. Sad imam drugog očuha. Prvi je tukao mamu. Pitaš jesu li mi tada kao klincu institucije pomogle? Ma šta ti je. Završio za strojbravara, radio bauštele. Radim po dva-tri mjeseca, a onda stanem. Pa opet počnem. Al’ uvijek se nekako ne uklapam. Ne mogu se zadržati na jednom mjestu. Možda se smirim kad nađem curu – govori beskućnik koji bi htio vidjeti mamu na Božić.
I taman kad je završio sa svojom pričom, na ulaznim se vratima oglasilo zvonce. Damir Horvat i Maja Markulin Klarić iz regionalne high-tech ICT tvrtke Combis donacijom od 35.000 kuna beskućnicima su uljepšali Božić:
– Pratimo što Mreža radi. Nismo donijeli poklone nego sredstva za koja mislimo da su potrebna. Želimo potaknuti druge da pomažu, nadamo se da će odazvati – kazao je član uprave Combisa i glavni direktor za prodaju Horvat.
– Donaciju ćemo iskoristiti za nabavu potrepština nužnih za preživljavanje u zimskim uvjetima poput vreća za spavanje, podloga za njih, ruksaka. Uvijek nam trebaju konzervirana hrana, higijenske potrepštine, donje rublje, kape, čarape...Dio ćemo novca potrošiti i na hrvatsku reprezentacije beskućnika, za tenisice i putne karte reprezentativcima iz Pule i Splita – kazao je Mlinar dok su zaposlenici Mreže Adrijana Hadčić i Slavko Mađor pod bor stavljali kutiju s konzerviranom hranom.
Hrani li ih pater Tvrtko?