KRAUTHAKER I ENJINGI DOKAZALI DA NISU POSVAĐANI
Baltazar (studeni 2022.)
Nitko nikad u ljudskom koprcanju na Zemlji nije tako lijepo pisao o vinu kao Bela Hamvas.
Kralj filozofije vina je poručio:
"Povijest će doseći svoj kraj kad iz izvora i bunara bude teklo vino, kad iz oblaka vino bude padalo i kad se jezera i mora u nj pretvore."
I bi mi istinski žao što Bela nije živ i što umjesto mene nije bio gost na fešti hrvatskog vinskog kralja Vlade Krauthakera.
Njegova "Filozofija vina" bila bi bogatija za jedno moćno poglavlje.
U odnosu na Belu ja sam, nažalost, samo mali bilježnik događaja u kojima je vino bilo u glavnoj ulozi.
I to kakvo vino.
Za pamćenje.
I prepričavanje.
– Okupio sam tridesetak istinskih prijatelja na 30. godišnjicu svoje graševine. U Baltazaru smo jer je gazda Bobo kupio prvi karton za restoran. A prvu bocu naručio je i popio Silvije Degen – ispričao je Vlado, zahvaljujući svojim prvim jamcima, a posebno Ivanu Enjingiju, koji je vinarima požeškog kraja otvorio horizonte.
Krauthaker i Enjingi za istim stolom.
Za mnoge nezamislivo.
Pričalo se da ne razgovaraju.
Da su u svađi.
Bedastoće.
Dva vinara, dva diva i dva prijatelja koja su hrvatska vina lansirala u orbitu svjetskih restorana i podruma.
O stotinama nagrada nećemo.
Ni o hektolitarskom pjenušcu iz Istenićevih podruma na kojem je pisalo "Za najboljeg hrvatskog vinara".
"Trio žiranti" u sastavu Bauer, Cimerman i Glasnović otpjevali su set slavonskih pjesama.
– Mi smo Vladi bili prvi jamci kad je dizao kredite za podrume i vinograde. Zato "Tri žiranta" – objasni mi doktor Antun Cimerman.
Pjesmi su se pridružile slađahne ladarice Janja, Verica i Jadranka.
Tri slavuja.
I Medo Raić iz "Nostalgije" s gitarom.
Pa čudesni "O sole mio" Krauthakerova zubara Alemka Dunđera.
Kroz program nas je spontano vodio glumac Vedran Mlikota.
On je vrlo uspješno debitirao i kao pjesnik napisavši stihove za slavljenika Krauthakera koje su otpjevale ladarice.
Sjajno. Dirnule su Vladu u centar herca.
Kad su "Tri žiranta" zapjevala "To je tvoja zemlja", digao se i Alfi Kabiljo dirigirajući veselim Slavoncima svoju pjesmu.
– Obećal sam Mlikoti da iduće godine idem s njim na Himalaju. Bar do one prve postaje – otkri mi Alfi.
– Mogao bi napisati i novi mjuzikl "Vlaji na Himalaji" – predložim.
– Nije ti loša ideja.
Alfi sa svojih mladenačkih 87 ljeta može što god poželi.
Još špila tenis.
Singl.
Složismo se kako je Vladina frankovka nešto izuzetno.
– Pazim da na jednom trsu nema više od kile grožđa. U tome je tajna posebne kvalitete – objasni Kabilju i meni vladar hrvatskih vinograda.
Iznenadio me i Silvije Degen.
– Uskoro buju u tisku moji memoari. Tak da znaš da sam te citiral – obradova me Silvek, čiju knjigu iščekujem s veseljem.
O sjajnom slijedu iz kuhinje Matije Bregeša – neću.
Ni o čarobnim vinima koja su pratila hranu.
Ali o finalu finala hoću.
– Sačuvao sam tri Vladine boce iz 1992. godine i sad ćemo ih otvoriti – iznenadio je i šokirao slavljenika Vladu i goste gazda Baltazara Bobo Čimbur.
Prva boca oksidirala.
A onda iznenađenje za vinoljupce.
Nakon 30 godina u boci bajka od graševine.
Nevjerojatno.
Šokantno.
Za pamćenje.
I onda lagani razlaz, uz pjesmu, do sljedećeg druženja kod Zlatka Puntijara.
OD SLALOMA OKO GROBNICA DO PUZAJUĆIH ŠPANERA
Mirogoj, Krematorij, Hypo centar... (studeni 2022.)
Nas desetak sa svijećama i ružama prisjetili smo se godišnjice smrti Željka Čimbura. Profesora, veleposlanika i, prije svega, prijatelja.
– Željko me naučio sve o vinima. Završio sam kod njega osnovnu vinsku školu, maturirao na kasnim berbama i doktorirao na crnom vinu – ispovjedim se njegovu školskom prijatelju Baksu.
Tako je Željko zvao Duška Valentića Papundeka.
On njega Čimba.
– Skupa smo obišli i grob Željka Mačešića, našeg prijatelja i bivšeg gazde ljevaonice umjetnina.
Dirnuo me epitaf koji su uklesali njegovi sinovi Ivan i Željko.
"Dragi tata, naučio si nas puno o životu, ali ne i ono najvažnije, kako da živimo bez tebe."
Slikamo se i poziramo uz grobove.
Mislim si – tko je od nas sljedeći?
Kome ćemo prvom sa svijećama u pohode?
Meni sigurno neće.
Mia i Anja znaju gdje trebaju hititi pepeo u koji ću se pretvoriti.
Nema groba.
Uvijek sam bio klaustrofobičan.
Ne želim sanduk.
Ni grobnicu.
Bio sam s crvenom ružom na grobu svoje Zdenke.
Poželim da mi se barem nakratko vrati.
Da me živcira.
Da šutimo.
Da se volimo.
U meni vapaj slomljena čovjeka.
Život je prevrtljiv i čudesan.
Uz fileke i bunceke čestitali smo, istog dana, rođendan Goranu Grgiću, koji je s ekipom u Osijeku.
Pa Živki Karasi Živković, dizajnerici najljepših Orljavinih košulja koje su manekenski nosili Tuđman, Mesić, Josipović...
– Što si kupio ženi za roćkas? – pitam kuma Branka.
– Nove zimske gume. Da bude sigurna kad vozi.
– Laže, ja sam ih sama platila – čujem iz drugog plana slavljenicu.
Žile je još plemenit, za razliku od jednog poznatog glumca iz HNK koji svoju suprugu naziva "nuspojavom".
Dio ekipe spustio se do groba našeg prijatelja Pave Kremenića.
Dio do počivališta Josipa Kužea, kojem smo poslije nazdravili za njegovih, nedočekanih, 70 godina.
I nakon novih slaloma oko grobnica eto me u restoranu Hypo centra, kod bivšeg načelnika Porezne uprave, Branka Dujića.
I njemu je sedamdeseta.
A još je aktivan sportaš.
Udarna munja u ekipi hodajućih nogometaša.
– Prijavili smo momčad "Super starci" na svjetsku smotru hodajućih nogometaša u Londonu – otkri mi slavljenik i moj šulkolega iz trešnjevačke gimnazije.
Siguran sam da će on s 4 minute na 100 metara biti najbrži hodajući nogometaš svijeta.
Gerijatrijska kombinacija Bolta i Modrića.
Sretno vatrenima u Kataru i puzajućim španerima u Londonu.
Ako Bog da, bit će prvaci.
KAD JE BOBI LUPAO PIMPEKOM PO VRATIMA
Histrionski dom (studeni 2022.)
Vic tjedna i nije vic, nego realnost iz susjedne Crne Gore.
Umirovljenik Branislav Radulović u 87. godini upisao je u Podgorici strojarski faks.
Nakon 34 godine u mirovini priključio se 70 godina mlađim brucošima.
– Nagovorila me unuka i sad svaki dan putujem na predavanja. Bez ikakvih protekcija položio sam četiri kolokvija – kaže "mlađahni" brucoš, koji će najvjerojatnije potražiti smještaj u studentskom domu jer mu je naporno svakodnevno putovati od Komina do glavnog grada.
17 km tamo, 17 km vamo. Puno je to. Svaka čast.
Sličnu volju imao je Bobi Marotti, čiji su Dani smijeha okončani trijumfom Kolarova "Svoga tela gospodar".
Očekivano.
I dok je ansambl čestitao gerijatrijski rođendan kralju švedskih stolova Vladi Svibenu, meni pade na pamet jedna anegdota o Bobiju.
Kad je promijenio kukove, posjetili smo ga u bolnici s bocom graševine.
– Zverina (tako je zvao Viteza), došel bum ti na prvu čitaću probu.
Nasmijali smo se misleći da se šali.
Prošlo mjesec i kusur dana.
Počele probe. Nema Bobija.
A onda netko snažno pokuca na vrata.
Bobi uleti sa štakama i duhovitim komentarom.
– Deca, nisam kucal štakama. Tak da se zna.
Glumci se nasmijali, a glumice pocrvenjele.
Na njegovim Danima smijeha pojavila se lijepa ravnateljica Kerempuha Sanja Kovačić u društvu glumca Ivana Grčića.
– Nova veza? – lupim.
– Ma samo mijenjam Dulea koji nije mogao doći.
Doznah za jednu od slatkih veza.
Sonja Kovačić i Duško Modrinić, prvak osječkog HNK. Najljepša moguća koprodukcija zagrebačkog i osječkog teatra.
Nek im je sa srećom.
Na Danima smijeha, nakon dulje pauze, sretoh Miljenka Puljića, novog ravnatelja Komedije.
– Imenjače, navrati do mene – predloži, a ja s veseljem prihvatim jer želim priču o Điđiju Šuteju.
Miljenko i on bili su suvozači kroz život.
I to u – formuli 1.
A da je na Bobijevoj smotri smijeha bilo i tužnih situacija, bilo je...
– Članovi žirija Ančica Dobrić i Branko Babac dobiše koronu – šapnu mi Arči, desna Vitezova ruka.
Nazovem betežne da čujem kako su.
– Par dana s temperaturom u krevetu, a onda sve bolje i bolje – rekoše mi Anči i Babinjo.
Laganini valjda jer su po tri puta pikani.
– Vasary je bolestan i moramo otkazati naš "Dvostruki aksl" – javio je Histrionima Dražen Šivak.
A onda je stigla i ona najtužnija vijest.
Ode nam još jedan dragi prijatelj...
Zanimljiv članak. Posvema drukčiji od drugih.