NOSTRADAMUS HRVATSKOG RUKOMETA
Malo tu, malo tamo (studeni 2022.)
Postoje različiti lovci.
Ciminovi na jelene, Salingerov u žitu, Luka iz Crvenkapice, jež iz Čopićeve Kućice…
Pa lovci na glave, zmajeve, vještice…
Ima ih koliko te volja.
Odlučim se učlaniti u to društvo i postati lovac na priče.
Lovac bez puške. Više pješke.
Cipelcugom u šetnju vrebajući događaje.
Krajnji cilj lutanja bio je posjet doktoru Igoru Potočnjaku koji se godinama brine o mom zdravlju “online”.
Čovjeka nisam vidio u živo. Pa mislim si, red je.
I tako krenem u lov na priče koje će završiti u ambulanti mog obiteljskog liječnika.
U Frankopanskoj Zvonimir Sunara – Suki i njegov vjenčani kum Zoran Gobac. Moji stari prijatelji.
– Stigoše nas godine – primijeti Zoki.
– Ti si još bebač – uzvratim.
– Ma i ja ti od sportova upražnjavam uglavnom brzo hodanje – zaključi Gobac.
A ja se sjetim kako mi je, uz belu, davno, davno, precizno predvidio sve uspjehe našeg rukometa.
Pričao mi je, između dijeljenja “mađarica” u Karaki, kad je Zagreb bio drugoligaš:
– Prvo ulazimo u prvu ligu, pa ćemo biti prvaci Juge i, na kraju, europski šampioni.
Smijali smo se Pavo, Ćošo i ja misleći da halucinira i priča bajke.
A sve se ostvarilo.
I kasnija najava olimpijskih, svjetskih zlata.
Ma baš sve što je rukometni Nostradamus najavio.
Zato je za mene Zoki apsolutni kralj našeg rukometa.
Nisam želio da me poveze do naše Trešnjevke jer sam svratio na rođendan Domagoja Verhasa koji je s nogometašima Zagreba bio prvak Hrvatske.
Ekipa se davila u gulašu s nogicama.
Ja u gutljajima vina.
General Mijo Jelić objašnjavao nam je kako je godinama istraživao zločine nad Hrvatima u BiH.
– Kad smo knjigu dovršili, izdavači su namjeravali staviti naslov “Stradanje Hrvata u BiH”. Na to nisam pristao. Sad je knjiga prevedena i na engleski.
Sve sluša susjed Marko Amidžić, veliki Mesićev prijatelj, pa mi šapnu:
– Stipe dovršava knjigu koja će biti hit. Kaže mi da će nakon promocije morati u grad s pancirkom.
Par dijaloga, par gutljaja i odoh ja dalje u lov.
Naletim drito na Matka Elezovića čije su komedije igrali Žarko Potočnjak, Ivica Zadro, Jan Kerekeš, Keno…
– Juče san na Šolti ulovija 13 kil oborite ribe – pohvali mi se bivši golman kojeg je u juniorima Hajduka trenirao Tomislav Ivić.
Njegovu komediju “Prvi muževi se bacaju u vodu” izvodi glumica Jadranka Elezović.
Matkova bolja polovica.
– Supruga ima 73 godine. Triba operirati kuk. Jedva hoda i teško doma krumpir guli. A kad je na sceni, skače i kreće se ka da ima 20 godina. Čudo. Sve su nam predstave u Splitu i Zadru bile rasprodane – ponosan je Matko na svoju voljenu ženicu.
Obećah da ću prvom prilikom put Vidre na priredbu.
I eto me napokon pred ordinacijom dr. Potočnjaka.
Simpatičnog mladog čovjeka pitam, onako bez veze, je li u rodu s mojim pokojnim frendom Žarkom Potočnjakom.
– Ne. Imamo samo isto prezime.
Malo smo se pospominjali o tableticama za tlak. Crno vinčeko očito nije dovoljan regulator.
– Doktore, mudri ljudi zbore da je zdrav čovjek samo onaj koji nije bio na pregledu – rekoh, a on mi preventivno “uvali” uputnicu za vađenje krvi.
Da mi pronađe nešto.
Ne idem.
Niti ću ići.
Pa taman crk’o.
Sorry, doktore.
KAD JE SVETI MARTIN BIO CRNAC
Kapelščak, Sv. Nedelja, Zagreb (studeni, 2022.)
”Dobro nam došel Sveti Martin.
Ti buš ga krstil, ja bum ga pil.”
U tonovima tih stihova protekao je prošli tjedan.
Martinje.
Vrijeme kad mošt izlazi iz puberteta i postaje vino.
Desetljećima moje društvo slavi taj sveti dan.
U kleti mog punca Stipe Rukavine, iznad Santa Domenice sveti Martini su bili Bobi Marotti, Joško Juvančić, Kiki Kapor, Zlatko Vitez, Edo Vujić…
Pekla se tradicionalna guskica, ali puno slađi nam je bio odojček i roštilj koji je spravljao Vitez.
On je i nastavio tradiciju krštenja čarobnih kapljica u svojoj hiži Kapelščaku.
– Znaš kaj, ak je Obama mogel pobedit na predsjedničkim izborima u Ameriki, onda bi i nama sveti Martin mogel biti crnac – kontal je Vitez i setil se našeg zajedničkog pajdaša, redatelja Lawrencea Kiirua.
– Obojica imaju korijene u Keniji – dodam.
I tako, na iznenađenje velikog broja obožavatelja vina, mošt je krstio črni Martin.
Ministranti su bili Vid Balog i Adam Končić, a govor našeg domaćina Viteza na svahili je prevodio i vino krstio Lawrence.
– Hapa! Hapa! – izvalio je u jednom momentu tamnoputi Martin, a Zlatko je duhovito uzvratio:
– Ovo stvarno ne treba prevoditi. Posebno ne našim pajdašima iz političkih stranaka koji itekako dobro znaju kaj znači “Hapa, hapa!”
Histrionček je bijelo vino, a ja povjerovah da će ga tamnoputi Martin pretvoriti u crno.
Moje omiljeno.
A da se pilo, pilo se. Sve u šesnaest.
Moj prijatelj, novinar Ivo Tomljanović stalno je upozoravao domaćina Viteza:
– Zlatko, ne bi smel tak puno pit.
– Zakaj, Tom?
– Štel bi da mi držiš govor kad bum vumrl.
I Boga mi ode Tom. Vitez mu održa dirljivu oproštajku.
A Tom je prije odlaska u nebeske maliganske sfere organizirao nekoliko vlastitih karmina.
– Kaj će meni karmine kad me ne bu. Skupi ekipu i reci da bum ih svake godine priređival dok sam živ – zaduži me nakon kušanja mladog vina.
Ono što je obećao na Martinju ostvario je sljedećih godina u Dobroviti, Pavlovoj Vasi, Kapelščaku…
Karmine za pamćenje. Za prepričavanje.
Meni osobno na tim suludim tulumima nikad nije bilo bistro zašto poticaje dobivaju samo vinari.
Mi koji ga kupujemo i pijemo – niš.
Rekao bi Pajo Kanižaj, koji se često družio s nama Histrionima:
– I onda neš pil!
Ni ove godine Vitez nije iznevjerio tradiciju pa me njegov poziv nije iznenadio.
– Vinčeko bumo krstili za Martinje u Histrionskom domu. Ne bu guskice, al bu bilo bunceka, kulena, špeka…
Mislim si, kad je Obama vladao Amerikom, Martin je bio Lawrence.
Sad kad je vremešni Biden predsjednik, možda bi histrionček trebao “prepelat” u vino Joža Manolić.
Da sve bude u trendu.
ŠTO RODA DONESE – DULE ODNESE
Zagreb (studeni, 2022.)
Sjećate li se Topalovića i Maratonaca koji trče počasni krug?
Jedan od njih, onaj što glumi Mirka, panično se boji smrti.
Naime, otkad je Bogdan Diklić doživio teški srčani udar, njegovi frendovi tvrde da je postao vrlo oprezan kad je život u pitanju.
Godinama se družio s nama u Karaki i Gavelli.
Prihvatio ga gazda Pavo kao člana ekipe.
Šokiralo me kad sam guglao njegovo ime, a na ekranu iskočilo: “Bogdan Diklić preminuo.”
Pa: “Veče kad je u toku predstave Bogdan Diklić umro iza scene.”
Pa: “Bogdan Diklić upucao sam sebe u oko.”
Dobar razlog da trznem njegova velikog prijatelja, glumca Danka Ljuštinu.
Njemu se izgubio svaki trag.
Po Novom Zagrebu vozika se na električnom biciklu.
I pravi se važan.
Zasad sve ponude s televizije, filma i kazališta odbija. Bicikl mu je dovoljan.
– Ljuc, je l’ živ Bogdan Diklić? – znatiželja me povuče.
– Živ, da življi ne može biti. Prije desetak godina imao je težak srčani udar igrajući predstavu. Jedan scenac ga je vratio u život, slomivši mu rebra, a i hitna je na vrijeme stigla.
Danko mi potvrdi da se otad panično boji smrti.
Kad nešto radi u Zagrebu, svi moramo znati broj njegove sobe u hotelu Dubrovnik. Normalno da ga je prpa.
– Čuo sam da si mu namjestio vožnju u limuzini za mrtvace?
– Imam prijatelja Duška Sučevića koji prevozi mrtve pa sam mu, u slobodno vrijeme, sredio da razvaža glumce. Jednom je vozio i Diklića koji me nazvao na mobilni.
Ljuc je upozorio Bogdana da je najbolje da prilegne otraga i ne govori ništa.
– Zašto? – začudio se Diklić.
– Zato što je Dule navikao prevoziti ljude koji ništa ne zbore i uglavnom leže.
Mirku Topaloviću iliti Bogdanu Dikliću polako su se počele slagati puzzle.
Još ću ti reći da je reklamni slogan njegove firme “Što roda donese – Dule odnese” – objašnjavao je Ljuc, a Diklić je problijedio shvaćajući da se vozi u mrtvačkim kolima.
Na Danka se nemoš naljutit. Opičen pa živi.
Bolje reći vozi na biciklu.
Meni bi drago što Diklić nije preminuo.
A ono “Sam sebi pucao u oko” dogodilo se na snimanju filma “Turneja” prije dosta ljeta.
Jedna od ispaljenih čahura iz kalašnjikova pogodila ga je drito u oko.
Te opake epizode su iza njega.
Još će se on godinama družiti sa svojim Bjelovarčanima Navojcima na Bok festivalu.
Samo što dalje od Danka.
I vožnje u limuzini za mrtvace.
