Hrvatska je preživjela prvi mjesec s novom valutom, a čini se da je lajtmotiv cijele afere s poskupljenjima zapravo – kava. Prva fotografija koja je pokorila medijski prostor bila je ona na kojoj premijer Andrej Plenković eurima plaća kavu na Trgu, a Hrvatima je izgleda od svega najteže palo poskupljenje kave. Iako će mnogi reći da je to dokono i da bismo se svi trebali puno više brinuti oko poskupljenja osnovnih namirnica (što kava ipak nije), ljude ne možete natjerati što da misle i kako da se osjećaju.
Jednako kao što je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu, tako je i kava najvažnija sporedna namirnica na svijetu. Stoga poskupljenje kave Hrvate boli na staničnoj razini, jer je jasno da nije kava tek napitak kao što ni nogomet nije tek neka igra. Na sve treba gledati s pozitivne strane jer kave ipak ima. Ako mislite da se ne bi moglo dogoditi da je nestane, u krivu ste. Ovo je priča o kavi i devizama i o tome kako je nestašica kave u jednoj državi izgradila ekonomiju druge države na drugom kraju svijeta, ali je prije prve žetve ta prva država i sama nestala.
Sedamdesete su godine prošlog stoljeća. U Istočnoj Njemačkoj (DDR) provodi se sustav planske privrede, što u praksi znači da se sve odluke donose potpuno centralizirano, u vladajućoj komunističkoj partiji zvanoj SED (Sozialistische Einheitspartei Deutschlands). SED je 1971. preuzeo Erich Honecker i po pitanju ekonomije napravio blagi zaokret u nešto nazvano potrošački socijalizam. Takav pristup imao je za cilj povećanje dostupnosti robe široke potrošnje, a i potaknuta je gradnja novih stambenih jedinica. Novi ekonomski pravac bio je nužan s obzirom na to da su petoljetke temeljene na programu NES (Neues Ökonomisches System) u potpunosti podbacile. NES je uveo Honeckerov prethodnik Walter Ulbricht 1963., ali je program u stvarnosti bio neprovediv pa je Erich Apel koji je kao šef Državne planske komisije bio zadužen za njegovu implementaciju, 1965. počinio samoubojstvo.
Potrošački socijalizam nije bio puno uspješniji, ali je barem bio popraćen liberalnijim pristupom kulturi i umjetnosti što je ubrzo dovelo do toga da se 1973. Svjetski festival studenata i mladih održi upravo u Istočnom Berlinu. U takvim okolnostima 1976. godine dolazi do dramatičnog rasta cijena kave zbog propale žetve u Brazilu, vodećem svjetskom proizvođaču tog napitka. Brazil je čak u prvoj polovici 20. stoljeća držao praktični monopol s čak 80% cijele svjetske proizvodnje.
Da nije bilo tako, njihovi sportaši nikada ne bi vidjeli Olimpijske igre 1932. Brazil je toliko snažno bio pogođen Velikom gospodarskom krizom da nisu mogli financirati put svojih vedeta na olimpijadu u Los Angelesu. Jedini način da tamo otputuju bilo je brodom Itaquicê koji je prevozio kavu. Ali ni to besplatno; uvjet je bio da tu kavu putem prodaju i iz tog prihoda financiraju trošak putovanja i lučke takse za iskrcavanje koja je iznosila 1 dolar po osobi.
Uzrok teškog poremećaja 1976. godine bio je crni mraz koji je u brazilskim pokrajinama Paraná, Minas Gerais i São Paolo utjecao na gotovo 75% svih usjeva te godine pa je i proizvodnja smanjena za jednako toliko. Zbog toga je DDR 1976. bio prisiljen na uvoz kave potrošiti oko 700 milijuna zapadnonjemačkih maraka (ekvivalent današnjih 1,25 milijardi eura) ili gotovo pet puta više od uobičajenog godišnjeg prosjeka. Problem je što se to dogodilo u vrijeme kada se svijet još uvijek nije bio oporavio od naftne krize uzrokovane embargom koje su članice OPEC-a krajem 1973. uvele državama koje su podržale Izrael u Yom Kippurskom ratu. Cijena nafte se u godinu dana učetverostručila pa su se države poput Istočne Njemačke našle u stalnom izazovu kako nabaviti dovoljne količine deviza.
Istočnonjemačka marka unatoč nominalnom paritetu sa zapadnonjemačkom nije u stvarnosti imala ikakvu vrijednost izvan granica DDR-a. Sve što se uvozilo moralo se kupovati Westgeldom (zapadnonjemačka marka) pa je komunistička partija SED uskoro bila prisiljena u potpunosti zabraniti uvoz hrane i luksuznih dobara zbog čega je tržište ubrzo preplavila nepitka mješavina Kaffee-Mix, pogrdno prozvana i Honecker Krönung.
U Kaffee-Mixu bilo je naime svega 51% kave, a ostatak su činili razni dodaci poput graškovog brašna. Osim što nije bila ukusna, Kaffee-Mix je izazivala kvarove kafe-aparata jer bi graškovo brašno pri visokim temperaturama nabubrilo i začepilo filtere. Koliko je kava važna najbolje svjedoči podatak da je nestašica kave dovela do nezadovoljstva i masovnih prosvjeda u jednoj autoritarnoj državi. Sve otkad je istočni dio Njemačke pripao pod sovjetski utjecaj nakon završetka Drugog svjetskog rata, kava je bila teško dostupna, a i ono što je bilo dolazilo je iz Sovjetskog saveza koji je međutim 1954. u potpunosti zaustavio izvoz kave. Sve to činilo je kavu toliko dragocjenom da su 1970-ih građani Istočne Njemačke na kavu trošili 3,3 milijarde maraka godišnje ili dvostruko više nego na cipele.
Stanje na svjetskom tržištu kave normaliziralo se do 1978., ali je kava-kriza u Istočnoj Njemačkoj potrajala dodatne dvije godine zbog nezasitne potrebe za devizama. U takvoj situaciji Istočna Njemačka 1980. potpisuje s Vijetnamom ugovor po kojem će im osigurati potrebnu opremu i uređaje za povećanje proizvodnje kave kao i četrnaesterostruko proširenje područja na kojem se uzgaja (s dotadašnjih 600 hektara na čak 8600 hektara) te potrebnu obuku za lokalno stanovništvo. Vijetnam je s proizvodnjom kave započeo još 1926. godine dok su bili pod francuskom vlašću. Usporedno s kava-krizom u Istočnoj Njemačkoj prebacuju se na proizvodnju Robuste koja raste brže od Arabice, a ima i više kofeina te je prikladnija za uzgoj s obzirom na klimatske uvjete u Vijetnamu.
„Masovni program proizvodnje kave vijetnamska je vlada pokrenula nakon završetka Vijetnamskog rata pa tako kava postaje jedan od glavnih stupova oporavka njihovog gospodarstva. Poseban okus, jak, guste teksture zbog kondenziranog mlijeka koje je neizostavno, neki su od ključnih elemenata zbog kojih se vijetnamskom kavom oduševimo na prvu. Sjesti se na nizak stolac u kutu i baciti se na uživanje svakog gutljaja vijetnamske kave u Hanoiu je iskustvo koje je teško objasniti riječima. Moj omiljeni kafić dok sam bio tamo bio je Cong Caphe koji se u Hanoiu nalazi uz tamošnju crkvu Notre Dame i upravo tamo sam najbolje mogao iskusiti onaj poseban ugođaj pijenja vijetnamske kave“, rekao nam je hrvatski diplomat Krešo Glavač koji je od 2015. do 2019. bio naš veleposlanik u Vijetnamu.
Ugovorom iz 1980. se DDR dodatno obvezao i na ulaganja u novoosnovani Viet-Duc kombinat te na izgradnju hidroelektrane koja ih je tad koštala 20 milijuna američkih dolara. Povrh toga izgradili su i čitave gradove sa zgradama, bolnicama i trgovinama za preko 10.000 Vijetnamaca koji su se preselili u nova kavorodna područja. Zauzvrat je Vijetnam pristao čak polovicu cjelokupne proizvodnje u idućih 20 godina dati Istočnoj Njemačkoj. Kava je specifična po tome što prva iskoristiva žetva nastupa osam godina nakon početka proizvodnje. U Vijetnamu se to dogodilo u studenom 1990. godine. Istočna Njemačka prestala je postojati 3. listopada 1990.
Na taj je način Istočna Njemačka doslovno izgradila temeljni stup vijetnamske ekonomije. Vijetnam je s druge strane, s obzirom na to da urod nije morao dijeliti s Nijemcima, postao drugi najveći proizvođač kave nakon Brazila. Ta grana gospodarstva čini čak 7.7% njihovog BDP-a, a danas najviše kave izvoze u – Njemačku. Zapitali biste se međutim zašto moderna Njemačka (Bundesrepublik Deutschland) nakon 1990. nije baštinila prava iz tog ugovora DDR-a s Vijetnamom? To zato što je njemačko ujedinjenje pravno gledano aneksija.
Iz različitih političko-pravnih razloga, Zapadna Njemačka je trebala nastaviti postojati kao ona država nastala 1949. godine dok su joj Istočni Berlin i istočnonjemačke pokrajine Thuringia, Brandenburg, Mecklenburg-Vorpommern, Saxony i Saxony-Anhalt pristupile. Tim činom je Istočna Njemačka prestala postojati bez pravnog sljednika. Uslijed takve sukcesije Nijemci umjesto da uživaju dvadeset godina besplatne kave, već preko 30 godina Vijetnamcima uredno plaćaju za kavu proizvedenu njihovim strojevima i opremom.
