Hrvatska je u XXI. stoljeću postala veoma neuspješna zemlja. Različiti analitičari i politički "dijagnostičari" bez dovoljno ekonomskih znanja uvjeravaju javnost da su uzroci neuspjeha dijagnosticirani: navodno leže u primjeni neoliberalnog koncepta ekonomske i monetarne politike, privatizaciji banaka i deindustrijalizaciji. Uvjeravaju javnost i da je problem u prevelikoj "štednji" te da je potrebna samo mala modifikacija ekonomske politike (npr. devalvacija i/ili inflacija – kao što se zalaže sindikalni vođa Ribić, ili kontrola kamatnih stopa, kao što se zalaže Slavko Linić), pa da odjednom buknu naši pritajeni ekonomski potencijali.
ČAČIĆ-SANADER-ČAČIĆ DESETLJEĆE
Međutim, razlozi hrvatskog zaostajanja s time nemaju nikakve veze. O tome svjedoče uspjesi drugih, do jučer manje razvijenih europskih zemalja, koje su nas pretekle prema pokazateljima ekonomske razvijenosti.
Prije dvadesetak godina još smo bili pod utjecajem mitova o zemlji izvanrednih potencijala. O Hrvatskoj se govorilo kao o maloj švicarskoj ex-komunističkoga bloka. Često su spominjani njezini neslućeni potencijali u turizmu i okolišu, industrijskoj tradiciji, povezivanju "plave" i "zelene" Hrvatske i sjajno obrazovanim ljudima. Iako smo u ex-YU navikli Slovencima priznavati pravo prvenstva, negdje duboko u našemu misaonom kodu ostalo je zapisano da se mi imamo mjeriti s Fincima, a ne s Bugarima ili Litavcima.
Tada su nam i Česi izgledali sumnjivo. Više nalik Poljacima koji su se slabo odjeveni u zahrđalim pezejcima zaustavljali na Hreliću ne bi li prodajom starudije financirali dan-dva više odmora na Jadranu. Bez obzira na to, nekako smo progutali informaciju objavljenu sredinom 90-ih, kada su prvi usporedivi statistički podaci pokazali da su Česi ekonomski ispred Hrvata. Ipak je VW još 1992. kupio Škodu, a u Hrvatskoj je u to vrijeme bio rat.
Rat je završio, malo smo se oporavili i stanje je još početkom XXI. stoljeća izgledalo redovno. Istina, nakon velikoga vala stranih ulaganja 90-ih prestigli su nas Mađari, no ta činjenica nikoga nije previše uzrujala. Mađari su ipak, povijesno gledano, Mađari. Na komparativnim listama zemalja još uvijek je iza nas stajala poredana cijela bulumenta Bugara, Litavaca, Estonaca i ostalih.
Osim toga, izborni su pobjednici iz siječnja 2000. bili uvjereni da je dovoljno maknuti Tuđmana i HDZ pa da strani ulagači s koferima punim novca dojure preko Macelja i Bregane. Izgledalo je da je došlo vrijeme za povratak Hrvatske tamo gdje su svi mislili da joj je i mjesto.
Kada je najezda investitora izostala, tražila se nova strategija. Tada, 2001., započelo je dugo Čačić-Sanader-Čačićevo desetljeće. U njemu je konačno ustoličena otprije prisutna vjera u čarobne moći države i njezinih investicija, koje imaju pokrenuti razvoj na blagodat svih građana naše zemlje. Narod neiživljena suvereniteta to je, naravno, podržao. Autocesta je, uostalom, bila mit još od 1971.
Zbog toga je ekonomska politika zasnovana na državnim investicijama dugo uživala demokratski legitimitet. Dovoljno dugo da se cijela ekonomska struktura prilagodi i reorijentira prema državi i njezinim poduzećima kao središtu polutržišnog i poludemokratskog, korumpiranog sistema. No, unatoč milijunima tona iz duga stvorenih betonskih, čeličnih i asfaltnih artefakata, podaci za zadnju predkriznu godinu 2007. pokazali su da s tim modelom nešto nije bilo u redu. Hrvatsku je prestigla Estonija, koja je još 2001. bila daleko iza. Prestigla nas je i Slovačka, isključivo zahvaljujući otvaranju i stranim ulaganjima, iako je još početkom stoljeća bila uz bok Hrvatskoj. I druge dvije baltičke države – Litva i Letonija, opasno su se približile, zaostajući 2007. manje od 10%, za razliku od dvadesetak posto zaostatka s početka stoljeća.
O tim se činjenicama u Hrvatskoj nije raspravljalo. Političari su na podatke odmahivali rukom jer ih nisu bili u stanju protumačiti. Oni rijetki osjetljivi na statistike mislili su da je problem u tome što smo kasnili s ulaskom u EU. Uvijek se mislilo da je kriv netko drugi, okolnosti ili povijest, pa su se u političkim institucijama i medijima i dalje uglavnom vodile rasprave o mitovima: o tome da je za sve kriva privatizacija, MMF, neoliberalizam, banke, Franjo Tuđman, Tito ili, u najnovijoj interpretaciji, Ivo Sanader. Ljudi nisu shvaćali da je problem u sustavu, u svima nama, u onome što radimo i u što vjerujemo, a ne u vidljivim osobama.
MAĐARI NA MALOJ UDALJENOSTI
U međuvremenu se sve nastavilo po starom. Kosor i Rohatinski su se 2009. brzo dogovorili da ne dolazi u obzir zvati MMF: ovo je ponosna zemlja s dovoljno vlastitih ljudi, znanja, potencijala i novca za rješavanje krize. Godine 2012. oboje su otišli, no opet se ništa nije promijenilo. I dalje su se mijenjale samo brojke: u krizi su nas prestigle još i Litva i Poljska.
Dakle, Češka i Mađarska 90-ih; Slovačka i Estonija u prvim godinama XXI. stoljeća; Litva i Poljska u krizi – svi su sada ispred nas. Iza nas su još Letonija (samo malo), Bugarska, Rumunjska i Turska, ne brojimo li preostali dio napaćenoga Balkana i Albaniju. Prema tome, želimo li gledati naprijed, u budućnost, najbolje nam je gledati unazad; tako ćemo barem predvidjeti tko će nas sljedeći preteći.
Bugarski je realni dohodak po stanovniku 2001. bio na oko polovici hrvatskoga. Godine 2012. stigao je na oko tri četvrtine. Rumunjski je rezultat sličan. Turski je bio na oko tri četvrtine, potom je u njihovoj krizi početkom stoljeća pao, da bi se u toku ove krize vratio na samo 12% nižu razinu od naše. Ako se trendovi nastave, Sulejman će osvojiti Zagreb oko 2020. ne sustigne li ga kakva nova lokalna kriza. Turci imaju tu neobičnu sklonost čestim krizama koje uzrokuju iznenadne zaokrete na putanjama ekonomskog razvoja.
Ipak, nije sve tako crno. Mađare držimo na malom odstojanju. Prvo su korumpirani socijalisti toliko napuhali balon državnih proračuna i deficita, da su do 2007. potrošili svu prije stečenu prednost pred Hrvatskom. Kada su se 2008. zbrojili uspjeli su pokrenuti reforme i rast, odmakli nam 2009. i 2010., no tako su teško izgubili kredibilitet na domaćem planu, da su ih na izborima 2010. s lakoćom pobijedili autoritarni Orbanovi konzervativci. Tako je zaustavljeno novo mađarsko udaljavanje.
Sa Slovencima isto dobro stojimo. Njima već deset godina ide toliko loše da smo zaostatak uspjeli smanjiti na 38% nakon što su nam bili još više pobjegli u prošlom stoljeću. To su oni isti Slovenci za čiju su nas tečajnu politiku, otpor stranim ulaganjima i državnu kontrolu nad bankama godinama uvjeravali da je jedini ispravan put.
Dakle, što je to što razlikuje hrvatsko-slovensko-ugarsku gubitničku trojku (moglo bi joj se dodati i Češku), od ostalog postkomunističkoga društva i Turske? Strašni neoliberalizam? Divlji kapitalizam? Ukidanje "države blagostanja"? Niski porezi? Brze i duboke reforme? Rigidnost tečaja i monetarne politike? Upravo suprotno. Petljalo se ovdje s tečajem, naročito u Sloveniji prije uvođenja eura, i u Mađarskoj. Državni su sektori nabujali više no drugdje, a porezna su opterećenja dosegnula najviše razine među postkomunističkim zemljama. S reformama se stalo. Društva su se okrenula samima sebi. Slovenska je vlada zadržala kontrolu nad najvećim bankama, što joj se sada vraća kao bumerang. Mađari su ponosno zadržali najveću banku u domaćem privatnom vlasništvu i pridodali joj još jednu značajnu državnu (FHB) koja je gotovo propala u krizi pa je prodana Allianzu. A onda je Orbanova vlada na banke navalila dodatnim porezima i kreditiranje je stalo.
Drugi su za to vrijeme napredovali bez neke osobito uspješne industrijske politike. Svi su imali svoje privatizacijske frustracije i korumpirane političare – nitko nije bio lišen tih "ljepota tranzicije". Nitko nije devalvirao valutu. Nitko nije namjerno izazivao inflaciju. Nitko nije petljao po bankama uvodeći izravnu kontrolu kamatnih stopa. Nitko nije štitio domaću proizvodnju, jer u EU to nije ni mogao činiti. Nitko nije divljao s porezima. Poljaci su imali najveći privatizacijski program upravo u krizi.
Uspješni su se pomirili s time da prostora za populizam više nema i da nema smisla među ljudima sijati iluzije o tome da postoji neka domaća politika, pametnija od one europske ili izvan europskoga konteksta, koja će čarobnim štapićem proizvesti ekonomski rast. Reformirali su se, prilagođavali i puno ulagali u obrazovanje, osobito Poljaci. Neki su se posvetili privlačenju ulaganja i stvaranju uvjeta za lako poslovanje, naročito Estonci i Litavci. Neki su sve karte bacili na strana ulaganja kao Slovaci. Svaka je od tih priča posebna, jer ekonomski rast i politike koje mu pogoduju složena su pojava koja ne stane u dvije rečenice, pogotovu kada je riječ o Turskoj koja se prema institucijama i veličini tržišta jasno razlikuje od ostalih država o kojima je riječ. Međutim, i Turska je u posljednjih 10 godina privatizirala imovinu vrijednu oko 50 milijardi dolara (84% svega što je ikada prodano u Turskoj prodano je nakon 2002.), a zahvaljujući stegnutoj fiskalnoj politici uspjela je iskoristiti ekonomski rast za smanjenje javnog duga sa 73% na 37% BDP-a. I inflacija je pala na povijesno najniže razine, nitko je nije namjerno gurao prema gore.
KARIJERISTIČKI ELDORADO
Sigurno je jedno: liberalnih je ekonomskih politika bilo više tamo gdje se razvojni jaz u odnosu na razvijenu Europu uspješnije zatvarao. Improvizacije i populizma bilo je više tamo gdje je razvojni jaz stagnirao ili se povećavao. Problem je u tome što u Hrvatskoj kao da nema nikoga tko to razumije. Veliki dio akademske, intelektualne i političke elite više od dva desetljeća gradi svoju reputaciju i karijere na uvjeravanju ljudi da je ovo što živimo divlji kapitalizam, neoliberalni eldorado, da treba spriječiti privatizaciju, odustati od "štednje", devalvirati valutu, tiskati novac, zaustaviti sumnjive poduzetnike u eksploataciji radnika.
Zatočeni u vlastitim mitovima ne vidimo kako nas druge zemlje pretječu jedna za drugom, dok nam ekonomska mašina uvjerljivo gubi brzinu i vuče na zaustavni trak. Mislili smo, a neki još misle, da smo na putu u Helsinki, a na kraju se možda nećemo dokoturati ni do Istanbula.
>>Izlazimo iz CEFTA-e koja se oporavlja, ulazimo u EU koja tone
>>Od Hrvatske će veći pad BDP-a imati Cipar i Slovenija
