Sjetite li se svojih pokojnih na Dan mrtvih ili ih pamtite u kontinuitetu vašeg životnog postojanja? Teško je ne podleći općoj pomami koja ovih dana od umiranja stvara neopisivu gužvu na grobljima i ponekad mi se čini da je cijeli koncept dana kojim se slavi pokojnost osmislila turistička zajednica budući se sve svodi na hortikulturu. Jer, peremo li mi taj dan spomenike i grobove ili peremo savjesti zbog cjelogodišnjeg pretežitog ignoriranja činjenice da je najveći broj iskreno nam dragih i važnih ljudi odavno mrtav.
U vremenu u kojem postojimo bez njih, a nakon vremena postojanja s njima nismo nimalo bliže elementarnom poimanju tog istog vremena koje se vrtloži oko jedne jedine točke. Ili kako je to zapisano u Kasidi Hadžija Abdua El-Yezdija "zašto se na mostu Vremena susrećemo kako bismo izmijenili jedan pozdrav i rastali se?" Nema na to odgovora premda se ukupnost religije, filozofije, kulture urotila ne bi li saznala smisao intervencionističke prirode smrti prema našim životima. Unutrašnji ljudski konflikt i počiva na grozničavom traženju smisla u kratkoći postojanja. Potpuno mi je nejasan koncept imperativnog višeg smisla i duboko vjerujem da sadržaj života mora koncipirati sam pojedinac. Ili, "kada bi smrt imala samo negativne strane, umiranje bi bilo neprovedivo", kako je to primijetio Cioran. Čineći inverziju u krupnom nastojanju opravdavanja postojanja, uspjeli smo slavlje života i misterij smrti zarotirati u misterij života i slavlje smrti. Iz toga proizlazi da tijekom ovog naoko mislećeg ljudskog razdoblja cijelo vrijeme panično bježimo od ozbiljnog pitanja; a što ako život uopće nema nikakvog smisla?
Što se mijenja ako je sve posljedica slučaja, ako smo tu bez nekog akutnog plana o izmještanju duša? Postaju li tada naši životi potpuno bezvrijedni? Ili postaju li još značajniji? I na kraju, može li čovjek ekskluzivitet smisla ostvarivati isključivo na koljenima ispod velikog plana i nebeskog krupjea koji nam udjeljuje dobitke i gubitke? U trenutku kada je život postao misterij, nepoznanica unutar koje se rastežu varijabilne psihoze, smrt je trijumfirala u poražavajuću konačnost iz koje se trebalo nekako iskobeljati. Unikatnost života tako se polako pretvarala u čekanje zagrobne pravde, poštenja nekog drugog svijeta, bez boli, patnje i nepravdi, ali kako i taj drugi svijet može biti suštinski drugačiji ako i tamo dospijevaju ljudi. Jasno, smrt nitko nikada nije objasnio, kamoli pobijedio. Čak i Isusova dogmatska mitologija više vuče na plitko opravdanje putujućeg mađioničara jer, da nije tako, zar onaj tko je stvarno pobijedio smrt ne bi još i danas vrlo konkretno živio među nama. Umjesto toga, Isus je status besmrtnosti stekao na način kako se svojevremeno stjecao status prvoboraštva; uz dva-tri svjedoka i agresivnu usmenu predaju koja je čudnom artikulacijom artikulirala čudo. Pa sve do danas nismo baš sigurni trebamo li živjeti kao da je to naš glavni zadatak ili trebamo čekati da nam se pravi smisao života otkrije nakon što život završi. Smisao smrti nije upitna.
Ona je precizna mjera svega onoga što je čovjek u okrutnosti svoje istine; prolazna iluzija veličine i važnosti. Indijska je filozofija ovdje uvela atman kao ključni pojam, u doslovnom prijevodu „sebe", a s filozofskim značenjem to je najdublja istina čovjekova bića, individualni princip postojanja postavljen u stalan suodnos s univerzalnim. Dakle, individualnost života i univerzalnost smrti, neizbježan kraj za koji znamo da slijedi i koji bezuspješno pokušavamo objasniti. Platon je ispravno znanje definirao kao sjećanje, a kako se smrti iz prilično objektivnih razloga ne možemo sjećati, i naše znanje o njoj je apsolutna nula. Pretvorena u nagađanje postala je naš spekulativni strah koji nas zgrči još za života. Zbog predvidljivog ishoda, ali i nepoznatog trenutka kada će nastupiti, mi smo vrsta u debelom grču i kako to tvrdi škola Sankja, „od rođenja do smrti neprestano nadziremo onoga s kime dijelimo fizička i mentalna stanja i ovo prisno suživljavanje stvara u nama iluziju da smo taj netko". U traganju za „nekim" ribanje grobova i odmjeravanje snaga svijeća i cvijeća nastavit će podržavati iluziju marširanja po ispravnom putu. Pamtite pokojnike i sjetite se da ste trenutačno živi, ne zbog toga da biste se bojali smrti, nego da biste se brinuli o ispravnosti života. Uostalom, čak ni Isus nije od čovjeka tražio da se pomiri s patnjama. Smatrao ih je demonskim i liječio ih je čudima. Da je ostao na tome, možda bi njegova uloga ljudsku potrebu za dešifriranjem razloga dobrote neba učinila manje besmislenom od aktualne koja je, uostalom, dovela jedino do toga da je „danas poanta duhovnosti skrb za potrebe koje ne može ispuniti modni stilist ili broker".
Na ljude koji su nam bili dragi i koji su preminuli mislimo skoro svaki dan, na grob im odlazimo isprva često pa kasnije rjeđe, najčešće na neki za njih važan dan (rođendan, dan kad su umrli, godišnjicu braka i sl.), tada se na grob donese svijeća i cvijeće, možda i malo počisti koji pali list ili staro cvijeće. Ali baš ono pravo čišćenje i uređivanje groba radi se tradicionalno jedanput godišnje: Za Svisvete. To je običaj i to tada svi rade, čime zajedno stvaramo jedan lijep ugođanja kolektivno sjećanja na naše mrtve. Zašto imam dojam da i od toga neki novinari nastoje napraviti problem i umanjiti značaj tog dana?