Dana 23. kolovoza još će se jednom obilježiti Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, kao podsjetnik na “Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i SSSR-a”, koji su 1939. godine potpisali njemački i sovjetski ministri vanjskih poslova Ribbentrop i Molotov.
Cijenu su u prvom naletu platile Poljska, Finska i baltičke zemlje, a onda i cijela Europa. No dok su poslije rata zapadne demokratske zemlje, nakon provedenih sudskih postupaka nad prvacima poraženih režima država Trojnoga pakta i njihovih satelita, zaključile to povijesno razdoblje, bar do mjere da ne opterećuje svakodnevicu, za zemlje koje su pale pod čizmu Staljina i Kominterne noć totalitarizma produljila se na još gotovo pola stoljeća, uz neizbrojive ljudske žrtve i nemjerljive razvojne gubitke.
No nigdje se rat nije tako dugo nastavio kao u nas. On zapravo nije ni završio 1945., nego tek 1995. Velik dio toga razdoblja obilježio je Tito. Ovih dana trebalo bi se odlučiti o imenu Trga s njegovim imenom u Zagrebu, što pojačano aktualizira razumijevanje njegove povijesne uloge za Hrvate i Hrvatsku. Ako naime tko pretendira zahtijevati da se njegovo ime ukloni ili pak da ostane gdje još jest, logično je da njegovu povijesnu ulogu interpretira u kontekstu Hrvatske, hrvatskoga naroda, njegove političke baštine i stremljenja, duhovnosti i kulture, to više ako ga se drži Hrvatom. Drugo je sporedno. Valja se pritom dotaknuti nekih nužnih mjerila koja ga propituju u tome svjetlu: moralnog, idejno-ideološkog, političkog, ekonomskog, duhovnog i povijesnog.
Moralno mjerilo, uza sve ostalo, težišno nosi pitanje: mogu li ratni uspjesi u borbi protiv okupacijskih snaga i pridruženih im režima moralno anulirati odgovornost za u Europi besprimjerne poratne zločine masovnih smaknuća, ubojstava, Križni put, zatvore, mučenja, prisilni rad, konfiskaciju imovine i gubitak građanskih prava više stotina tisuća Hrvata, za što je zapovijed, odobrenje i/li dopuštenje dao Tito? Idejno-ideološki, Tito je pod egidom jugoslavenstva i otpora okupatoru uporabio Hrvate i druge narode radi provedbe komunističke revolucije i vlastitih političkih ambicija, koje su, kako je poznato, sezale i na Bugarsku, Albaniju, Grčku te dijelove nekih drugih država.
Treće je mjerilo politički odnos prema hrvatskom pitanju – naravnoj težnji hrvatskoga naroda za afirmacijom i emancipacijom svoga identiteta u tada saveznoj državi. Tito je u ratu vješto iskoristio domoljubne osjećaje i opravdano nezadovoljstvo dijela hrvatskoga i drugih naroda raznim vidicima politike ustaškoga režima. Pa iako je hrvatski narod iznadprosječno participirao u NOV, Tito je odmah nakon rata uklanjanjem Hebranga i još nekih hrvatskih komunista te prvaka HSS-a, a zatim ponovno u Karađorđevu sasjekao i najmanju hrvatsku ambiciju za više političke i gospodarske suverenosti unutar ondašnje savezne države. Tako je i udjel Hrvata u vojsci, tadašnjoj miliciji, republičkim i saveznim službama nužno bio ispodprosječan, uz stalnu represiju protiv svakoga tko je unutar ili izvan “sistema” istaknuo demokratski i hrvatski nacionalni osjećaj i interes. Pridruživanje Istre matici zemlji, što mu se redovito stavlja među zasluge, primarno nema njegov pečat jer je antifašizam u Istri, prvi europski antifašizam još od dvadesetih godina, bio samorodan i autentično hrvatski, bez ideološke osnove. Stoga se ni proglas “Istarski narode” od 13. rujna 1943., kojim se “Istra priključuje matici zemlji i proglašava ujedinjenje s ostalom našom hrvatskom braćom”, s poklikom “Živjela hrvatska Istra!” ne poziva ni na Tita ni na Jugoslaviju. Kada je o ekonomskom mjerilu riječ, u poratnoj boljševizaciji zemlje obezvlašteni su, a često i obezglavljeni tvorničari, obrtnici, bogatiji seljaci (“kulaci”), seljaštvo je uopće obespravljeno i opljačkano, uništen je srednji građanski sloj.
Devizni režim i tečajna politika gušili su hrvatsku privredu, koja je bila podinvestirana, s niskom akumulacijom jer je velik dio novca išao za “nerazvijene”. Sve se to odrazilo na zapošljavanje. Nakon što je ratna i poratna represija uvjetovala političku emigraciju, šezdesetih je godina gospodarska depresija uvjetovala masovnu ekonomsku, a slom Hrvatskoga proljeća dodatno i političku emigraciju.
Tako masovnim iseljavanjem hrvatskom su narodu de facto udvostručeni (po)ratni ljudski gubitci, čime je dodatno umanjena biološka osnova, s ogromnim gospodarskim, socijalnim i drugim posljedicama. Peti je kriterij duhovni: brojna, pa i masovna ratna i poratna ubojstva vjerskih službenika, ponajviše katoličkih svećenika i angažiranih vjernika, osude na dugogodišnje robije, u čemu je nada.
Stepinac bio samo “vrh sante”; segregacija vjernika svih konfesija, osobito katolika; likvidacija ili “hiberniziranje” kritičke inteligencije u Partiji i izvan nje, u čemu je najgore prolazila hrvatska inteligencija, pa su tragovi ideološke preparacije kulture, znanosti i obrazovanja vidljivi i u današnjim kurikulima i studijskim programima, u pravnom sustavu, državnoj upravi i dr. Šesti kriterij je konačna povijesna bilanca: raspad SFRJ u krvi, što govori o karakteru “bratstva i jedinstva” koje je stvorio, pri čemu su Hrvatska i hrvatski narod bili žrtva udružene agresije zvijezde i kokarde. U nametnutom ratu hrvatski je narod imao više od 25.000 ubijenih i poginulih, a ni drugi narodi nisu bili bolje sreće. Ovim mjerilima nužna je dakako šira elaboracija, ovdje nužno svedena na minimum, no ona upućuju na sadržaj i karakter njegove “aktive” (učinjenog), a implicitno i “pasive” (propuštenog) u odnosu na Hrvatsku i hrvatski narod. Njegov ratni put, sukob sa Staljinom i pokret nesvrstanih te Ustav 1974., što mu se pripisuju u zasluge, bili su primarno izraz političkih okolnosti i odnosa snaga u zemlji i svijetu te održanja (na) vlasti. Bilo bi dakako neistinito i nerazborito tvrditi da u bivšoj državi ništa nije valjalo. Kao što je svakom totalitarnom poretku osjećaj egzistencijalne sigurnosti državljana legitimacija njegove opravdanosti i uspješnosti, tako je za mnoge bilo i u Jugoslaviji. Tito je imao moćne zaštitnike, odlike vođe i istančan politički instinkt, vješto se kretao kroz politički prostor i znao je pridobiti simpatije, ali nije bio hrvatski političar u sadržajnom značenju toga atributa. Od “titoizma” danas za Hrvate i Hrvatsku nije validno ništa: ni država, ni ideologija, ni ekonomija. Je li dakle njegova “hrvatska bilanca” dostatna za Trg u hrvatskom glavnom gradu, neka svatko sam prosudi. Ostaje povijesni paradoks da je ta i takva njegova ostavština postala kontekst koncentracije hrvatske državotvorne misli, pomirbe i stvaranja samostalne nacionalne države. No to više nije pitanje historiografije – to je pitanje historiozofije.
Tito je u prvom redu i isključivo bio komunist, što je ideologija iznad nacija i naroda (recimo poput rokerstva) gdje ti tvoje podrijetlo pada u drugi plan, gleda se jesi li komunist (roker) ili ne, odgovaraš li tim kriterijima. Drugo: država s toliko naroda koji žive u monolitnim blokovima (dakle ne miješano kao npr u SAD, a što je negdje bio i Titov konačni cilj) dugoročno se može održati isključivo diktaturom. Treće: jedino mjerilo svih političara (bilo to kraljevi, diktatori, premijeri itd.) jest je li državu koju je preuzeo za sobom ostavio u boljem stanju nego kada ju je preuzeo ili ne.