U srijedu je RTL Televizija proslavila svoj jubilarni deseti rođendan, a jedno od njihovih zaštitnih lica, voditeljica RTL Vijesti Amela Čilić, s njima je od samih početaka. Da joj je na RTL-ovoj adresi, u Krapinskoj ulici u Zagrebu, zaista lijepo, svjedoči i njezin iskreni odgovor kako se nada da će i 20. rođendan svoje kuće slaviti na istom mjestu. Nevjerojatno simpatična 40-godišnja Dubrovčanka radila je i kao reporterka, terenski zadaci njezina su strast, ali trenutno je sretna i ispunjena kao voditeljica i urednica večernjih RTL Vijesti.
Kažu da će prijateljstvo, ako traje dulje od sedam godina, biti vječno, a vi i RTL ste već 10 godina zajedno. Kako biste u par rečenica opisali to razdoblje?
– Kao dugu, produktivnu i sretnu vezu. Bilo je to burnih deset godina u televizijskom smislu, puno se toga izmijenilo, kako u tehnici, tako i sadržajno. Sjećam se kad smo na teren išli s velikim beta-kasetama, a danas radimo i bez kartica. Uzbudljivo je bilo pratiti promjene u društvu od jedne tranzicijske zemlje do članice EU, ne događa se svaki dan da papa ode u mirovinu ili da premijer da ostavku i bude uhićen. Sve smo to skupa prošli RTL i ja.
Ovaj tjedan je RTL u slavljeničkom ruhu. Kakva su vaša iskustva?
– Kad sam došla na RTL, kolege su pljeskale na dobre priloge, a ja sam se taman mislila hoću li prijeći s HTV-a i to me šokiralo, ali pozitivno. Time me RTL kupio. Svi smo bili mladi i nadobudni... Sad samo ozbiljniji, odrasliji i zadovoljniji.
Kako izgleda jedan vaš radni dan?
– Kad sam voditeljica večernjih RTL Vijesti, dolazim oko 13 sati na drugi urednički kolegij, pomognem nekim prilogom za RTL Danas, a onda se bacim na uređivanje RTL Vijesti. U zadnje me vrijeme kolege štede pa dolazim kasnije i bavim se isključivo večernjom emisijom. Kao reporter stižem ujutro na prvi kolegij, dogovaram temu s dnevnim urednikom, izlazim na teren, napišem tekst i onda idem u montažu...
Jeste li poželjeli prijeći iz informativnog programa u neki drugi?
– Ne. Nikad! Volim što smo "glas malog čovjeka", upozoravamo na nepravdu, pozivamo na odgovornost, neke događaje možemo predvidjeti i zato je sve zanimljivije.
Neiskorišteni francuski
Jeste li zadovoljni sami sobom na ekranu?
– Kažu da sam OK. Iskreno, ne znam, nije to pitanje za mene. Ne mogu biti objektivna i previše sam samokritična. Znam da uvijek može bolje.
Mislite li se još dugo baviti novinarstvom?
– Trenutno se 15 godina bavim novinarstvom i mislim da sam tek na pola puta... Ali u idealnom svijetu bih bila copywriter u Parizu ili skaut za glumačke talente. Mogu reći da sam u tome nepogrešiva.
Završili ste francuski jezik i povijest umjetnosti. Gdje danas koristite to znanje?
– Skoro nigdje. Imala sam par izleta u Bruxelles i Pariz, imala sam čak i jedan intervju koji je išao uživo na francuskom, pa sam simultano prevodila i postavljala pitanja, a kad sam se okrenula prema kameri, nastavila sam slučajno na francuskom... Bilo je zabavno, ali to je otprilike to. Zasad.
S obzirom na ljubav prema Francuskoj, možete li se zamisliti na jugu Francuske među vinogradima ili u Parizu?
– Idealno bi bilo: radni vijek u Parizu, mirovina u Provansi. Ili u mom Dubrovniku.
Kako održavate znanje francuskog jezika?
– Dosta čitam, a uvijek sa sobom nosim i-pod na kojem su mi radijske emisije o svakodnevnom životu u Francuskoj, njihovim problemima, politici, zanimljivim zanimanjima koja mi nemamo, poput čovjeka koji odabire tko smije svirati u pariškom metrou, a tko ne...
Što je danas s vašom mladenačkom željom da budete glumica?
– Snovi o glumi još su samo snovi i nadam se da će se jednog dana ostvariti, ali sve glumice znaju da nema dobrih uloga za žene u mojim godinama. Užasno mi fali kazalište. Ne zato što mi treba nastup, nego se moram izraziti na taj način. Nedostaje mi miris dasaka, garderoba s onim žaruljicama, čitaće probe, odlazak u prostor, probe, kostimi i šminka. Uvijek sam mislila da ću u Zagrebu naći neko malo alternativno kazalište, ali još nisam stigla.
Znanstvenik i maza
A "glumatate" li u privatnom životu? Npr. u redu kod liječnika se poslužite time što ste poznati...
– Stvarno ne, ali događalo se da ponegdje dobijem ljubazniji tretman ili da mi progledaju kroz prste ako zaboravim osobnu...
S dva klinca, Maksom i Valom, i poslom koji nema radno vrijeme kako stižete organizirati dan?
– Zbilja nije lako i snalazimo se na razne načine. Kolege su mi izišle u susret, a tu su povremeno i bake, tete čuvalice, cijela logistika...
I vaš suprug Vlado radi na RTL-u. Prednost ili nedostatak?
– Meni je prednost. Nismo u istoj prostoriji i uglavnom komuniciramo mailom, a i ostali grafičari me zbog njega ljepše gledaju, pa ne prevrću očima kad uletim u grafiku u zadnji čas. Pozdrav grafici!
Suprug je iz Metkovića, vi iz Dubrovnika. Koliko često idete doma i jeste li se naviknuli na Zagreb?
– Sad kad ovdje imam obitelj i stan koji ću još dugo otplaćivati, i Zagreb mi je dom, ali Dubrovnik je ipak više u srcu.
Kakvi su vaši sinovi?
– Maks ide u drugi razred osnovne škole i stalno nešto istražuje, pravi je mali znanstvenik. Jednom mi je pomagao praviti kolače i prije nego što sam mu rekla, ubacio je cijelo jaje u smjesu, a meni je trebao samo žumanjak. Kada sam već krenula vikati da nije to trebao napraviti, rekao mi je da se smirim, donio bocu i na neku foru izvukao žumanjak od bjelanjka i onda pitao. "Evo mama, gdje hoćeš da ti stavim žumanjak?". Val ima tri godine, on je više fizički tip, ali je i jako velika maza. Često spava s nama i onda mi cijelu večer vrti po kosi prstima, to ga valjda uspavljuje.
Biste li sinovima dopustili da idu vani školovati se kao što ste vi išli u Ameriku?
– Stalno se to pitam. Bih ako bi bili odgovorni poput mene. Ma bih! To je tako korisno iskustvo!
Preispitujete li sebe jeste li dobra majka?
– Uvijek! Baš uvijek se pitam radim li to dovoljno dobro. Nadam se da radim.
Mislite li da argumentirana svađa u braku donosi korist?
– Sigurno. Samo što je moja strana uvijek više potkrijepljena argumentima (smijeh). Bitno je kvalitetno mirenje.
A da se ti draga moja primiš lopate?!