Prihvati, Vjeruj, Rasti i Budi zahvalan... četiri su tematska poglavlja nove knjige “Život koji želiš živjeti” Jana Bolića, 25-godišnjeg pisca iz Rijeke. Ovaj jedinstveni mladić plodni je autor i rado čitani Večernjakov bloger koji iza sebe već ima objavljene dvije knjige pjesama i priča, te hvaljeni krimi roman “Težina stvarnosti”, no ovoga puta čitateljima predstavlja i biografske elemente otkrivajući kako je odlučujuća za njegovo sazrijevanje bila teška zdravstvena kriza kada mu je život spasila medicinska sestra koja ga je oživljavala, nakon što je proveo dva mjeseca u bolnici na respiratoru. Otad ovaj mladi pisac svoj život doživljava sa zahvalnošću i veseljem, čime odišu i njegova inspirativna promišljanja u intervjuu za Večernji list.
Možete li nam ukratko predstaviti svoju novu knjigu? Stih “Nemoj biti obični prolaznik u životu, budi zabavljač ulice koji okupi ljude oko sebe” uistinu je prekrasan. Što ste njime željeli poručiti čitateljima?
Knjiga “Život koji želiš živjeti” je knjiga o mojem životu, životu općenito, mojim razmišljanjima, načinu života, inspiraciji, uspjesima, odnosima, motivaciji i duhovnosti. A tim citatom želim ljudima poručiti da ne žive vlastiti život tek toliko da ga prežive, nego da ga zaista prožive onako kako vrijedi, punim plućima!
Napisali ste i krimi-roman čiji je glavni lik John Monroe, a imate i veliku želju da ta knjiga bude ekranizirana u obliku filma ili serije. Jeste li u tome uspjeli ili još radite na toj ideji?
Iskreno bih volio jednog dana vidjeti seriju ili film s glavnim likom Johnom Monroeom, ali to je još samo ideja. Zapravo moja želja, no mislim da je to teško realizirati.
Ovo je vaša četvrta knjiga. Kako ste ih uspjeli napisati? Očito je ljubav prema pisanju jača od svih prepreka.
Da, uvijek se svi pitaju kako nastaju moje knjige. Tipkam jednim prstom po zaslonu iPhonea, zasad još uvijek mogu. No, bolest ili neka druga prepreka neće me zaustaviti da pišem. Pisanje je moj život. Predano pišem. To mi je strast! Pisanje me liječi i uvijek ću naći način da pišem.
Možete li nam nešto više reći o bolesti od koje bolujete? Kako funkcionira vaš svakodnevni život?
Bolujem od spinalne mišićne bolesti tip 2. To je progresivna bolest, što znači da napreduje, od koje odumiru mišići. Svi mišići. Neke osobe ili djeca su u težem stanju, neka u boljem. Primjerice, neke osobe u mojim godinama dišu na respirator. No ima i više tipova ove bolesti. Recimo, zbog SMA tip 1, neka djeca moraju disati na respiratoru već od prve godine života. Na sreću, medicina je napredovala pa smo sada dobili i lijek i u Hrvatskoj, najprije je to bila Spinraza, a nadam se da će i drugi lijek ubrzo biti odobren, Risdiplam. Njega primam, no još nije odobren u EU. Ne mogu ništa sam. Ne mogu pomaknuti ruku ili nogu, ali sve normalno osjećam. Uvijek netko mora biti uz mene, mama ili nona. A drugo radim sve što i drugi, naravno, više vremena mi treba za sve, jer imam puno više potreba.
Što vam je ta dijagnoza oduzela, a što donijela?
Ova bolest je teška, ali i progresivna, pa onda još tu težinu i povećava. Puno toga mi je bolest oduzela, ali ja to nisam nikad tako gledao jer sam oduvijek fokusiran na ono što mi pruža i ono što imam. Kada bih stalno kukao kako ne mogu ovo ili ono, zar bi to bio život? Naravno da ne!
Život koji imam je divan! Zahvalan sam na svemu što mi pruža, borim se. Ne odustajem i ostvarujem svoje ciljeve i snove. Bolest mi je upravo to omogućila, da vidim stvari koje zdrave osobe ne vide. No, svi smo isti, bez obzira na bolest, svi mogu vidjeti te stvari koje vidim. Zato sam i napisao knjigu, vjerujem da ću ih napisati još kako bih ljudima pokazao i inspirirao ih da i oni mogu živjeti život koji žele.
Jeste li ponekad ljuti na život ili uspijevate s, ne tako dobro podijeljenim kartama, odigrati najbolju moguću partiju?
Svi mi imamo loš dan i nismo baš najbolje volje, malo bi bilo čudno da sam uvijek sretan i da zagovaram da će nam, ako stavimo osmijeh na lice, sve proći. Neće, ne ide to tako. Moramo si dopustiti loše dane, odnosno te loše emocije, nikako ih ne smijemo ignorirati i potiskivati. Ako se puno toga negativnog nakupi u našoj nutrini, kako ja to zovem, smeća, jednom će vreća biti puna, pa ćemo puknuti. Zato si trebamo dopustiti loše, bezvoljne dane. Ali da, kakve god bile karte, uvijek pokušam, vjerujući sebi, odigrati najbolju moguću partiju. Neki put uspijem, neki put ne. Sve je to život! Do sada mislim da dobro igram i zahvalan sam na tome.
Imate li i vi teške trenutke, osobne borbe ili naposljetku prevlada osjećaj da je život zapravo dar i da ga treba svim silama zgrabiti?
Nemam osobnih borbi. No, borim se u životu, jer znam da se uvijek vrijedi boriti, i svim silama zgrabiti ono najbolje.
Koje su najvažnije životne lekcije koje ste naučili na svom životnom putu?
Prihvatiti to što imamo. Kada prihvatimo, onda se sve mijenja. Shvatio sam i koliko je život prekrasan i s druge strane koliko je krhak, sve može nestati u sekundi. Zato ga moram zaista živjeti jer vrijeme života nezamislivo juri, a na kraju neće biti povratka. Samo ćemo se sjećati trenutka koji smo proživjeli s ljudima koje volimo, trenutaka u kojima smo bili sretni. Naučio sam biti zahvalan na svemu što imam u životu. Najviše na osobama koje me čine istinski bogatim.
Možete li otkriti tko su ljudi iz vaše okoline na koje se možete osloniti?
Ljudi koji su uvijek uz mene, moje najvažnije osobe u životu su mama i nona, pa još neki članovi uže obitelji. Prijatelji, naravno oni pravi, jako sam zahvalan što me čine tako bogatim. Uvijek su mi potpora i pomoć. Čak i suradnici s kojima surađujem također su uvijek uz mene i spremni su mi pomoći u bilo kojem trenutku, a to je zaista prekrasno.
Što vam znači pisanje za Večernjakovu blogosferu i kako je došlo do te suradnje?
Jako uživam pisati za Večernjakovu blogosferu, urednica je odlična, a i ekipa koja piše je super. Sretan sam što su mi pružili priliku i zaista mi je čast. A tako i čitatelji mogu čitati moje tekstove, svaki tjedan, ne moraju čekati samo knjige. Suradnja je otpočela zahvaljujući intervjuu za Poslovni dnevnik, kada me novinar pitao želim li pisati za blogosferu jer mu se činilo da sam dobar kandidat. I eto. Zahvalan sam što me pogurao, a danas smo i prijatelji.
Što biste poručili ljudima koji su unatoč dobrom fizičkom zdravlju često skloni kukanju, jadikovanju, pretjerivanju u svojim, zapravo, minornim problemima?
Svakome su njegovi problemi najteži. Svatko se nosi s njima kako najbolje zna. No, kako bismo pokušali živjeti život koji vrijedi, mislim da bismo se prvo trebali usredotočiti na ono što imamo trenutno u životu. Budemo li kukali cijeli život kako nemamo ono ili ovo, a netko drugi to ima, nećemo ništa postići, samo će nas sve više boljeti i sve više ćemo kukati kako nam ništa ne ide u životu. Na neke stvari u životu ne možemo utjecati, ali sami možemo odlučiti kako ćemo na te stvari gledati.
Imate li kakvu poruku za osobe s invaliditetom koji život provode samosažalijevajući se, pomireni s vlastitom, teškom sudbinom?
Ono što im mogu poručiti, a to je da su prekrasni. Baš kao i svaki drugi čovjek na ovoj zemlji. Možda im treba samo neka lijepa riječ ohrabrenja, ali svi ljudi mogu živjeti pravi život. Vaš život vrijedi i počnite ga živjeti. Nemojte čekati ni trenutka, krenite sada!•
>>Blog Jana Bolića: Drukčiji? Ne! Samo svoj.
Bravo Jan!