A što je s njim, pitanje je koje se moglo čuti prekjučer, a odnosilo se na dr. Darka Milinovića. Moćni lički HDZ-ovac i bivši ministar zdravstva, od 2008. do 2011. godine, prekjučer je, na obljetnici pogibije Josipa Jovića, stajao uz šefa HDZ-a i prvog potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka. Prije četiri godine bili su protukandidati na unutarstranačkim izborima, pa za Milinovića nije bilo mjesta ni u najužem vodstvu stranke ni pri krojenju zdravstvene politike. Zanimalo nas je stoga što on misli o aktualnoj situaciji i potezima u resoru koji je vodio.
Sanacija bolnica je ukinuta, dugovi su 2,5 milijardi kuna, najavljuju se nove reformske mjere. Što treba hrvatskom zdravstvenom sustavu?
Imam razrađenu strategiju kako namaknuti oko 3-4 milijarde kuna u idućem periodu u zdravstveni sustav, uz potpunu zaštitu socijalnih kategorija, bez dodatnog utega za državni proračun i sanaciju svih dugova do 2018.
Ni manje ni više?
Zdravstvu treba hitno naći nove izvore financiranja. Treba istodobno ići na racionalizaciju, kako bismo pokazali odlučnost reformi. Vide li građani odlučnost države u provođenju reformi, lakše će podnijeti dodatna izdvajanja. Ne bi trebalo ići samo s povećanjem dopunskog jer s tih tristotinjak milijuna kuna nećemo, bojim se, ništa dobiti osim nezadovoljstva i pogrešnih interpretacija onih nesklonih ovoj Vladi i ministru Nakiću kojem dajem punu potporu.
Gdje vidite dodatne izvore financiranja?
Niz je mogućnosti. U mnogim zemljama imate izdvajanje za zdravstvo po kutiji cigareta, čini mi se da Njemačka izdvaja jedan euro. To je jedna od stvari koje nisam stigao napraviti kao ministar.
Na liječenje od posljedica pušenja zdravstvo godišnje izdvoji oko četiri milijarde kuna. Uveo bih tzv. Zdravi fond. I to postupno, prve godine tri kune po kutiji cigareta, što je oko 1,2 milijarde, sljedeće godine 4 kune, što je 1,6 milijardi i zadnje godine 5 kuna, što bi 2018. značilo 2 milijarde kuna, i na tome ostati. Uz gospodarski rast od oko 3-5%, iz doprinosa bi se 2018. slilo oko 21-22 milijarde kune u zdravstvenu blagajnu i vratili bismo sve dugove. Ne bude li nepredviđenih kriza, tada bi trebalo smanjiti doprinose, i to drastično.
Koliko?
Mislim da bismo na taj način došli u poziciju smanjiti doprinose na 10%, s tim da 5% ide iz neto plaće, a 5% iz bruto, što Vladi daje mogućnost da odluči hoće li time povećavati plaće ili rasterećivati porezne namete gospodarstvu. To je prava gospodarska mjera, u čemu može sudjelovati zdravstveni sustav.
Ali tek kad gospodarski rast bude od tri do pet posto?
Da, kako se izdvajanje iz neto plaće ne bi osjetilo. Igranje doprinosima osjetili smo kod bivše Vlade kada je dug narastao oko 10 milijardi kuna.
A što s dugovima?
To je pitanje svih pitanja. Budimo realni, farmaceutska industrija ima goleme zarade, ali su i najveći beskamatni kreditor zdravstva jer se kod svih sanacija odriču kamata. Kad sam bio ministar, sjeo sam sa svim veledrogerijama i svima kojima je zdravstvo dugovalo tada oko 7 milijardi kuna, a godišnje se dug povećavao za gotovo 2,5 milijardi kuna. Rekao sam im: Taj vam dug ne možemo vratiti odjednom, ali možemo zaustaviti stvaranje novog duga. Svima njima je bilo bitno da se rokovi plaćanja, koji su bili i do 200 dana, ne produljuju. Odrekli su se tada kamata od gotovo milijardu kuna, a ja sam se držao dogovorenog i krenuo u reformu.
Mislite da bi se i sada odricali kamata?
Uz ostale mjere, za tri godine došli smo na oko 1,5 milijardi kuna dospjelog duga. Od 2009. do 2011. nije bilo sanacija, a vratili smo oko 5 milijardi kuna i drastično smanjili rokove plaćanja. Naravno, smanjili smo i liste čekanja i dobili zadovoljstvo pacijenata, što je najvažnije. Uvjeren sam da bi i sada pristali na slično, samo treba otvoreno, ali i odlučno sjesti i razgovarati snagom argumenta, ali i političkog autoriteta Vlade.
A cijenu dopunskog treba povisiti?
Treba! Ali treba povećati i cijenu usluge u zdravstvu i participacije. Tu treba biti oprezan i dobro iskalkulirati. Socijalno osjetljivima treba sa 70 smanjiti na 60 kuna, možda i manje. Oni koji imaju plaće od 5700 do 10.000 kuna povećati na 90 kuna, a ostalima na 150. To je bio solidarni sustav u vrijeme kad sam ja bio ministar. Ne možemo dopustiti da, recimo, saborski zastupnik i baka koja ima 3000 kuna mirovine plaćaju istu cijenu dopunskog.
Otvara li se put osiguranicima k privatnim osiguranjima?
Ne. Uostalom, iz dopunskog se slije u državnu blagajnu oko 1,7 milijardi kuna, u budućnosti bi to trebalo biti oko dvije i pol milijarde. Ne zaboravite da je to novac koji ide bolnicama kao njihova zarada te bi to trebalo rasteretiti limite i pridonijeti smanjenju doprinosa. Tu dolazi do punog smisla reforma koja ide za ciljem: koliko radiš, toliko i zaradiš. Zapravo je nebitno ide li to iz državnog ili privatnog osiguranja, bitno je da to ljudi ne plaćaju iz vlastitog džepa.
Kako komentirate najave o reformi hitne?
O reformi hitne ne znam dovoljno da bih se upuštao u nekakve analize. Jedino mi se čini da sestre ne bi trebale obavljati trijažu jer ponekad je ne može sa sigurnošću obaviti ni liječnik. Ako bi to radile sestre, bojim se da bi to još više zagušilo hitni bolnički prijem. Ne omalovažavam sestre, nego ih želim zaštititi od onoga za što nisu školovane. Treba im dati mogućnosti da svojim kompetencijama pacijenta učine još zadovoljnijim jer, budimo svjesni, sestre su najvažnija karika u ocjeni zadovoljstva pacijenata.
Treba li Hrvatskoj toliko bolnica?
Ne treba. Ali treba još jedna između Dubrovnika i Splita, u tom području od oko 200 km nema bolnice, a gravitira joj oko 60.000 ljudi. Ako mislite na županijske bolnice, onda smatram da je tu sve OK. Ali racionalizacija je potrebna tamo gdje se najviše troši, a to je Zagreb. Tu treba zagristi. Sjetite se da je bilo 17 bolnica u Zagrebu, ja sam ih smanjio na sedam i uštedio u prvoj godini 430 milijuna kuna. Neki bi ukidali kninsku bolnicu koja godišnje košta 35 milijuna kuna. E sad, pogledajte, u zagrebačkom bolničkom sustavu godišnje se troši oko 3,5 milijardi kuna, dakle više nego u svim ostalim bolnicama zajedno. Ušteda od 15% tu je 520 milijuna kuna godišnje, a s tim novcem možete financirati kninsku bolnicu ravno 15 godina. E, to su uštede i treba lomiti sve prepreke i biti komandos: poginuti ili dovesti sustav u red i biti heroj. Uvjeren sam da to ovaj ministar može.
Ali u Zagrebu se liječi većina pacijenata i svi najkompliciraniji slučajevi iz cijele zemlje.
Da, ali gdje se najviše troši, najviše se može i uštedjeti, ne na kvaliteti zdravstva, nego na materijalnim troškovima. Uvjeren sam da su u Zagrebu dovoljne dvije uprave bolnica. Sjetite se tada SDP-a koji se protivio tome, razapinjali me potpomognuti raznim interesnim lobijima. Kad su došli u priliku to promijeniti, nisu i to je meni satisfakcija i pokazatelj da sam bio u pravu, a da su oni bili politikanti.
Međutim, svih tih planova nema u programu HDZ-a?
Ha, ha, ha, ja sam na neki način bio izopćen iz programa moje stranke o pitanju zdravstva. Eto, nisam bio ni član Odbora za zdravstvo premda sam se nudio, ali nije išlo. Stvarno sam htio pomoći s grupom ljudi koji puno znaju, pogotovo o kriznim stanjima u zdravstvu i koji su bili na raspolaganju stranci bez ikakvih političkih ambicija, kao prof. Rotim, dr. Jurković, T. Strizrep i mnogi drugi, da ih sada sve ne nabrajam. Ali tada su drugi vodili politiku stranke u pitanju zdravstva. Ja sam to kao istinski HDZ-ovac poštovao, premda mi nije bilo jasno da moje iskustvo nisu htjeli ni saslušati pa ako im se sviđa, nešto prihvatiti, a ako ne, opet dobro.
>> I Milinović razgovarao s 'Oreškovićem': Zajedno zapjevali pa opsovao
