Bludne godine za istarskog maj- stora zavođenja i filozofa Aldu Dobrovca (70) nisu tabu-tema. Naprotiv. Za Specijal Večernjakove Nedjelje ispričao je životnu priču u kojoj je ljubavi bilo za desetke života. O mladom duhu jednog od najdugovječnijih hrvatskih direktora turističkih zajednica, na čelu one u Medulinu bio je preko 26 godina, te šarmerskim manirama govori i supruga Marisel Sanchez Garrido (30), koja je od supruga mlađa točno četiri desetljeća. I nju je Dobrovac zaveo toliko snažno da ga je slijedila preko Ve- like bare, preselila se na naš kontinent.
– U Alda sam se odmah zaljubila. Upoznali smo se u Havani te sam se s Kube preselila u Pulu. Kad je riječ o ljubavi, godine nisu prepreka. A i u mojoj zemlji česti su parovi kod kojih je velika razlika u godinama. Evo, slavimo petu godišnjicu prekrasnog braka. Upoznali smo se kada je meni bilo 19 godina, a vjenčali kada sam imala 25, a on 65. I veselimo se godinama koje su pred nama – kaže Marisel. Aldo je na jugu Istre bio poznat kao jedan od galebova, ljetnih zavodnika. O ljubavnim avanturama pisao je i u romanu “Bludne godine”, a sada je iz prve ruke ispričao kako je osvajao srca stranih turistkinja, ali i onih na Istoku.
– Bili smo u ranim dvadesetim godinama, bio sam recepcionar u hotelu Mutila u Medulinu. Strankinje su same prilazile. Znate kako je kad vam lijepa dama zaredom dođe deset puta na recepciju u kratkom periodu, smije se, vraća ključeve, uzima ključeve, nešto neprestano ispituje... Brzo postane jasno da stvar nije slučajna. Susjed iz Pule, nešto mlađi od mene, bio je kofertreger, a danas je cijenjeni ugostitelj i moj vjenčani kum, bio je plavokos, zgodan i s djevojkama nije imao nikakvih problema. Kad bi kakva ušla u hotel, sjela bi kao hipnotizirana nasuprot njemu u hotelskom foajeu i ne bi se micala do kraja ljetovanja. Za mene su bile rezervirane one starije. On ih je nazivao ‘damama’.
Niste kao galeb, u to doba, tražili ljubav na plaži s kremom za sunčanje?
– Ne, zato sam se i zaposlio na recepciji. Međutim, uvijek je trebalo pričekati signal, neki mig. I to sam čekao, nekad i danima. Nakon toga je sve bilo vrlo jednostavno. Poslije zajedničke noći ponekad bi mi znale reći: “Aldo, zašto si tako dugo čekao?!” A čekao sam jer se oduvijek plašim dobiti korpu iliti košaricu, kako se kaže kad te cura odbije. Odugovlačio sam sve dok nisam bio sto posto siguran da je dama zaista zainteresirana za ljetnu avanturu.
VEZANI ČLANCI:
Kako su djevojkama prilazili zavodnici koji su pak bili na plaži?
– Drugi? Imali su jednu provjerenu foru. Prišli bi curama pa bi ih, onako nonšalantno, upitali: “Are you Russian?” A znali su, naravno, da one to nisu. Cure bi odmah počele kategorički negirati: “No, no way, I am German!” I led bi odmah bio probijen.
Kako su izgledala druženja sa strankinjama, tko su one bile?
– Važno je znati da su galebovi bili isključivo dečki koji su išli sa – strankinjama. Tko je bio s domaćom curom, taj nije bio galeb. To su uglavnom bile Njemice, Austrijanke, Slovenke, Engleskinje...
Čehinje ne?
– Ne. Barem što se mene tiče. Ustvari, bila mi se jako svidjela jedna Čehinja iz Karlovih Vary, ali nisam s njome otišao do kraja.
Znači, bilo je i neuspješnih pokušaja zavođenja?
– Ah, naravno. Evo, s tom djevojkom iz Češke razgovarao sam satima. Ostali smo zajedno nakon neke zajedničke večeri. I cijelu noć sam nešto petljao, ali nisam imao hrabrosti išta napraviti. A poslije, kada je odlazila kući, pogledom mi je dala do znanja da sam propustio priliku... zbog toga mi je i danas žao. Važno je znati da cilj nije bio samo spavati s djevojkama, dapače, meni je važnije bilo provoditi s njima ugodne trenutke, družiti se, odlaziti na večere, kupanje, izgraditi odnos, a tek nakon toga odlazak u krevet. Što je, jedno drugom, ionako vodilo.
Koliko je ljetnih ljubavi bilo tijekom jedne sezone? – Ovisi, desetak, barem što se mene tiče. Sezone su tada kraće trajale, a ja sam ipak imao obaveze na faksu.
Koliko je bilo sezona? – Puno. Cijela mladost, i duže...
Jesu li domaći dečki bili ljubomorni? – Ne, bilo je previše dama željnih morske ljubavi da bi bilo problema.
Čega se još sjećate? – Njemice u doba kada sam bio mladi šef recepcije u hotelu Belvedere. Ona je za stolom zauzela mjesto do mene i odjednom sam osjetio njezinu nogu na svojoj. Pristojno sam se odmaknuo, ali ona je nastavila i nije se micala sve dok nisam završio razgovor i vratio se na recepciju. Kasnije je došla i bez okolišanja, ne skrivajući namjeru, rekla: “Kommst du mit?” Ja sam se napravio malo naivan i upitao: “Wo denn?”, odnosno kuda da idem s njom, a ona odgovorila da želi da idem s njom u sobu. Inzistirao sam ponovo i pitao je li sigurna, a ona energično: “100 Prozent.”
I što je bilo? – Naravno da sam otišao.
Koliko je trajala vaša “karijera” galeba? – Od sedamdesetih do početka osamdesetih, odnosno sve dok nisam upoznao prvu suprugu. Bio sam u braku sve do 2000. i tih petnaestak godina najvjerniji muškarac na svijetu.
U vašoj knjizi “Bludne godine” stoji rečenica: “Iz dana u dan postajao sam sve promiskuitetniji, tako da sam znao biti nekada i s više djevojaka dnevno.” Što se tih dana događalo? – To je bio period nakon rastave i taj period sam vrlo precizno i detaljno opisao u tom putopisnom romanu. Kratko vrijeme nakon toga počeo sam odlaziti na daleke destinacije koje su mi prije toga opisali moji prijatelji Nijemci i Talijani. Moja prva destinacija bila je Kuba, a nakon toga Tajland; naročito Pattaya, grad za koji smatram da ima najbolju zabavu na svijetu. Na ta putovanja otišao sam iz čiste znatiželje, a onda sam se navukao. Proveo sam tamo ukupno više od godinu dana, jer odlazio sam u pravilu po dva puta godišnje, obično je to bio svibanj i prosinac. Često se događalo da bi me u Zagrebu ispratila temperatura ispod nule, a tamo dočekalo plus trideset i nešto. I upravo taj vlažni topli tropski zrak ostane svakome duboko u sjećanju kada ga prvi put osjeti. Što se djevojaka za zabavu tiče, njih ima posvuda: u beer-barovima, go-goima, diskotekama, salonima za masažu... ima ih i na ulici, ali to nisam nikada prakticirao. Ustvari, kada sam malo upoznao tu scenu, moje najomiljenije mjesto za upoznavanje bile su diskoteke. Jer tamo si ipak u neku ruku lovac i moraš se malo potruditi. A cure, ako im se ne sviđaš, nema šanse da otiđu s tobom.
I to sve opisujete u knjizi? – Tako je. I to vrlo detaljno. Tako da, ako netko želi, može roman nabaviti direktno u knjižari Megastore u Bogovićevoj ili uz dostavu na internetskim stranicama Hoću knjigu.
Zašto više ljeti na obali nema galebova? – To ne znam. Ali ne mogu vjerovati da dečki nemaju interesa. Mislim da je internet učinio svoje, da nema više direktnog pristupa. A ja sam i kao klinac zbog ljubavi išao kamo god treba. Sjećam se svoje prve djevojke, Jasminke. Išao sam u četvrti razred pučke škole i hodao bih šest kilometara do Verudele ne bih li s njome provodio dane na kupanju. A onda se vraćao kući pješice.
Kako ste upoznali 40 godina mlađu suprugu Marisel? – Preko internetske aplikacije Badoo. Počeli smo se dopisivati, ona u Havani, a ja u Medulinu. U to vrijeme bio sam u nekoj vrsti ozbiljnije veze s jednom Tajlanđankom. Iz čiste znatiželje poslao sam poruku “Hola!” na nekoliko profila. Nakon tjedan dana, dobio sam povratni “Hola!” od nje što mi je u trenutku promijenilo život. Nakon mjeseci dopisivanja i detaljnog upoznavanja pojavio sam se jednog svibanjskog dana u havanskoj zračnoj luci Jose Marti, a nakon toga na trgu Plaza de la Catedral gdje smo imali dogovor za naći se u restoranu El Patio. Taj trenutak teško da ću ikada zaboraviti. Sjeo sam za jedan od stolova na trgu i čekao. Zapalio sam jednu Cohibu Esplendidos, naručio mojito, koji je, usput rečeno, izmišljen u obližnjem kultnom lokalu La Bodeguita del Medio i započeo seansu iščekivanja uz zvukove salse šesteročlanog orkestra – govori Aldo, a supruga Marisel nastavlja:
– Toliko je u mene gledao kada smo se konačno našli da sam mislila da nešto ne valja, da mi je što na kosi ili licu. Prošetali smo se, divno proveli i, eto, pet godina kasnije doselila sam se u Pulu. I moji roditelji, majka Alina i otac Jose Manuel, prigrlili su Alda taj tren.
Bili ste najdugovječniji direktor turističke zajednice otkako je nove države, tek je nešto duže staža imao Denis Žužić iz Tara. Koliko ste godina radili kao prvi čovjek turizma Medulina?
– Od 1993. do 2019. godine. 26 godina... Radio sam puno na promociji i na uređenju mjesta jer u doba kada sam postao direktor Medulin nije uopće imao definirane zelene površine, a kruna svega bilo je uređenje obalne šetnice čime je Medulin konačno i de facto postao primorsko mjesto s pravom funkcionalnom rivom. U to je doba plaža Bieca, danas zaštitni znak kao jedina pješčana plaža na poluotoku, bila običan mandrač i zatvoreno područje unutar kampa Medulin. Uspio sam skinuti ogradu i dovesti velike količine novog pijeska uvjerivši vlasnika kampa Arenaturist da će se time smanjiti pritisak lokalnog stanovništva i njihovih gostiju na ostale unutarnje plaže. I Cave Romane kao danas vrhunski koncertni prostor moja je ideja i realizacija, naravno... pa i projekt “Neka moja Istra blista”, koji je posebna priča za sebe.
VEZANI ČLANCI:
Jesu li turisti prepoznali trud od četvrt stoljeća? – Poznato je da mi u turističkim zajednicama pratimo sve turističke pokazatelje koje onda i objavljujemo. Kada sam počinjao, u Medulinu se ostvarivalo oko 600 tisuća noćenja, a kada sam odlazio, ta brojka je došla do gotovo tri milijuna. Čime se danas, u mirovini, bavite? Bludne godine su iza vas, u sretnom ste braku, u mirovini.
Što radite? – Sada imam puno vremena za drugačiju vrstu kreativnog rada. Upravo sam završio pisanje i tražim izdavača za jednu svoju filozofsku raspravu pod imenom “Porijeklo spoznaje”.
O kakvoj se filozofskoj raspravi radi? – Odgovor na to nije jednostavno dati u samo par rečenica. Kroz raspravu pokušavam, prije svega sebi, razjasniti suštinu tog fenomena. Tako, u prvom dijelu, dajem kratak osvrt na stvaranje materije polazeći od velikog praska, ali istovremeno pokušavam pokazati da to stvaranje nije moglo biti nasumično nego da u tome postoji neka vrsta protokola ili, drugim riječima, namjere, što znači da je ta informacija bila prisutna već kod samog čina stvaranja. Uz to, prikazujem i povijesni razvoj spoznaje u kojem su se paradigme mijenjale u zavisnosti od naših percepcijskih mogućnosti povezanih s našim osjetilima te zaključujem da je naše shvaćanje materijalnog svijeta, pogotovo onog na kvantnoj razini, bitno napredovalo, ali da nije konačno i da se može, najviše zahvaljujući razvoju novih tehnologija, s pravom očekivati – novi val spoznaja.
O čemu još promišljate? – U nastavku dolazim upravo do ranije spomenutog zaključka da je spoznaja, odnosno informacija, od samog početka stvaranja univerzuma sastavni i neodvojivi dio materije i njezina evolutivnog razvoja te da su ta dva fenomena u međusobnoj ovisnosti, tvoreći neraskidivu vezu koja predstavlja sam smisao i razlog postojanja. Poseban dio sam posvetio distribuciji inteligencije ili, bolje rečeno, njezinoj selektivnosti, a uz naziv rasprave dodao sam i podnaslov: “O hardveru i softveru našeg postojanja”. Tako se, osim suvremenog, tehnološkog izražavanja, najbolje opisuje trenutačna evolutivna faza kako bitka tako i spoznaje. Ovime se, ujedno, i dade naslutiti kakav će biti mogući nastavak tog procesa budući da najnovija tehnološka dostignuća upravo kreiraju takve, nove oblike postojanja. A to je upravo ono što trenutačno muči ovaj naš suvremeni svijet dok raspravlja o umjetnoj inteligenciji.
Koji je, dakle, zaključak filozofske rasprave? – Evolucija za nas ostaje za sada nepredvidiv proces, ali bez obzira na njezin rezultat, spoznaja odnosno akumulirano znanje čovječanstva ostaje ono vječno i neizbrisivo iza svih nas jer tome pridonosimo, prije svega kao pojedinci, ali i svi zajedno kao vrsta. Uostalom, raspravu “Porijeklo spoznaje” pročitao je i znanstvenik Ivica Puljak, naš renomirani fizičar elementarnih čestica i prvi čovjek Splita. Poslao sam mu raspravu jer sam ranije pratio njegova predavanja o vrlo sličnim temama, objavljenim na You- Tubeu. On je moj rad ocijenio visokom ocjenom što mi je dalo dodatni vjetar u leđa jer je on struka, i to međunarodno priznata budući da je predvodio grupu znanstvenika na CERN-u, zaduženu za otkrivanje Higgsova bozona.
Zašto ste pisali o tome? – Nije samo ljubav prema ženama moja životna opsesija već i želja za spoznajom prirode i njezinih principa. Interesiralo me oduvijek odakle smo, kamo idemo i – kako ćemo završiti... ako ikada. A shvatio sam da jedino što ostaje trajno iza nas jest – naša kreativnost. Mogu parafrazirati poznatog britanskog znanstvenika Richarda Dawkinsa čija sam znanstvena dostignuća koristio i u svojoj raspravi, a on tvrdi: “Ako smo u životu komponirali neku melodiju ili barem napisali pjesmu, to je ono što će dugo, a možda i zauvijek ostati iza nas i što nas može učiniti besmrtnima.” Sve ostalo, a tako objašnjava Ivica Puljak na jednom od svojih predavanja, bit će u vrlo kratkom roku pretvoreno u – “pepeo i zrak”.
VIDEO Rijedak prizor u Jadranu: Skupina velikih kitova ulješura uočena kod Korčule
Ženo, svaka ti čast na dobrom želudcu. Meni je već slabo nakon pogledanih slika (vas dvoje). Nakon pročitanog teksta, posebno dijela o njegovom promiskuitetnom životu (kao nečemu normalnom i poželjnom), da ne govorim.