Staro je Betteridgeovo pravilo da svaki novinski naslov koji na kraju ima upitnik, obavezno za odgovor ima “ne”. Je li to stvarno tako u našem društvu? Što bi uopće bila ta budućnost? Kako smo je sami nacrtali? Tko se uopće brine za našu budućnost, ne pojedinačnu, nego društvenu? Organizacije, agencije, ministarstva, EU, država?
Već i sama struktura države odaje da nam je sve okrenuto sadašnjosti (čak imamo i ministarstvo koje se bavi stanjem prošlosti, ali o tome drugom prilikom). Kako bi to izgledalo da imamo, recimo, Ministarstvo hrvatske budućnosti? Možda ne treba biti ministarstvo, možda bi bila dobra i agencija, premda će vjerojatno svi graknuti i reći “eto još jedne agencije za uhljebe i podobne”, pa ćemo ga, da bismo sakrili pravo stanje stvari, zvati institut. No, nije poanta u tome, recimo da smo ovo samo zamislili kao misaonu vježbu za one kojima priroda ili religija brane da troše vrijeme gledajući Big Brother ili slične uspješnice.
Što kad bismo imali nekoga tko se brine o budućnosti? Institut za hrvatsku budućnost bi, za početak, trebao napisati što želimo tada imati, vidjeti i osjetiti. Kako će izgledati Hrvatska. Kako će mirisati i koje će boje nositi. Recimo, mogli bismo napisati pod ciljevima da želimo sretno, bogato i zdravo društvo. Mogli bismo napisati pod planovima da želimo društvo koje se temelji na vrijednostima, mogućnostima i pametnoj uporabi prirodnih resursa. Mogli bismo i odabrati specifične teme, od kojih bi jedna bila ravnopravno sudjelovanje na globalnom tržištu u domenama nacionalnih interesa. Možda bismo mogli biti društvo u kojem je tehnologija sastavni dio životnih procesa. Mogli bismo napisati stvarne, a ne izmišljene akcijske planove koji to omogućuju. No prije što to napravimo, mogli bismo godinu-dvije organizirati nacionalne rasprave koji bi to ciljevi i aktivnosti bili. Donekle se složiti oko te budućnosti, onakve kakva bi trebala biti barem za pedesetak godina. Teško je ne imati sličan ili zajednički pogled kad gledate toliko daleko. Nekako vas ne brine broj “prijatelja” koji su glasali za vas ili pozicije koje im morate priskrbiti tijekom stranačkih dodvoravanja.
Ako mislite da se to ne može, pogledajte primjer nama omiljenih Finaca. Otkucajte u internetski preglednik “Finland Future” i ostanite zapanjeni dokumentima koji gledaju 50 ili 100 godina unaprijed. Za vježbu, možete otkucati i “Croatia Future” ili, nedaj Bože, “hrvatska budućnost” i potražite referentan dokument. Nema ga, ne morate tražiti dalje.
Zašto kod nas nema dobrih i utjecajnih timova, lobista, think-tankova, policy-makera koji se bave tom temom? Najbliži tome su ekonomski analitičari koji se ipak bave, uz čast iznimkama, kakav će biti BDP sljedeći mjesec i hoće li konverzija CHF napraviti kaos u državnim financijama. Mislim da nam treba ne jedna nego desetak grupa koje misle o budućnosti, bilo u formi države bilo u formi privatnog sektora ili famoznih triple helixa. Svaki put kad im misli završe u nečemu što se može racionalno razumjeti, treba ih podsjetiti da su tu da razmišljaju o budućnosti, a ne o nečemu što će se dogoditi u sljedećih par godina.
Moja grupa radi na inovacijama i poduzetništvu. Kako će izgledati organizacije ne za pet nego za sto godina? Hoće li biti menadžmenta? Hoće li svima tržište biti cijeli svijet? Hoće li poslovni modeli koji postoje potpuno nestati i hoće li ih zamijeniti nešto nepredvidivo? Kako otvoriti inovacije, invencije, suradnju, promjenu ne samo za organizacije nego i društvo? Pri tome ne samo lamentirati o tome, nego i pokrenuti aktivnosti, povezati ljude, napraviti stajališta. Napraviti to javno i dostupno, tako i organizacijom konferencija i radionica, poput bliske Konferencije o korporativnim inovacijama i poduzetništvu koja će se održati u Zagrebu 22. i 23. listopada. Potrebna nam je nova platforma i potpuno drukčije ideje. Zapravo, trebaju nam ideje, jer bilo kakve danas su rijetke. Na kraju, da ne budem potpuno čudan, čini mi se da s vremena na vrijeme ipak napišemo pametna stajališta, strategije, planove i akcije. Nismo mi toliko glup narod da to ne znamo. Čak nam za to ne trebaju strani konzultanti, dovoljno smo pismeni. No problem ionako nije bio u pisanju, nego u provedbi, a ta budućnost je za nas najteža od svih. Zato, dok ne dođemo u stanje kolektivne pozitivne svijesti, idemo u akciju. Svako u svom području, bolje od jučer, slabije od sutra. Što se mene tiče – vidimo se na konferenciji.
A što će to nama, kad su naši ciljevi jasni i uspješno ih ispunjavamo (iako mi nije jasno kako)? Pobijedili smo u ratu protiv Srba uz koje je bio cijeli svijet, izišli smo iz Jugoslavije, ušli u EU i NATO (nisam rekao da imamo pametne ciljeve, ebiga), još se moramo riješiti ove udbaško-četničke kukuriku koalicije, provesti lustraciju i ući u Višehradsku skupinu i to bi bilo to.